Obzirom da je svima nekako zabavnije slušati priče o tome što je kod uspona krenulo krivo potrudio sam se izvući maksimum iz onoga što smo ovo ljeto penjali po alpama...
1. Domini smo skinuli smiješak s lica ( Steber revezev, Velika Mojstrovka )
Domina je djevojka koja kontradiktorno svojem imenu voli patiti. Tako nam je bar rekla. Patnja joj je bila zagarantirana jer je penjala sa Antom i sa mnom prvi dan matičarske masovke na Vršiću. Ambiciozno odabiremo Steber revezev - 500m u velikoj mojstrovki. Pristup od sat vremena se misteriozno uduplava (i dan danas mi nije jasno :) ) i to je bio jedini trenutak u kojem je Dominin smiješak nestao. Smjer prolazimo za ne tako loših 9 sati, Ante uči izbjegavati kamenje koje mu Domina s ljubavlju šalje (pretpostavljam za svaku šalu izbačenu na njen račun). Domina uči penjati na noge pa se s vremenom količina kamenja u Antinom smjeru smanjuje. Ante otkriva da kod penjanja na halfove oba druga penjača mogu penjati istovremeno. Svi u čudu otkrivamo da na ovogodišnjoj školi niti jedan smjer nije penjao na halfove?!
U svakom slučaju oboje svoj prvi alpski smjer odrađuju sa smiješkom. Svaka čast oboje...
Domini apetiti rastu i drugi dan u Stebru nad kaminkovim kaminom vodi svoje prve alpske cugove. Penjemo u kombinaciji Domina i ja, za nama ne više tako friški pripravnici Danilo, Marija i Melita. Ante u maniri pravog Dalmatinca ostaje odmarati... ;) Ovaj smjer penjao sam s Kranjcem prošle godine. Nije nam se baš svidio. Ove godine smjer ostavlja puno bolji dojam. Pretpostavljam da je stvar u društvu... :) Uz dosta smijeha smjer završavamo prije prognozirane kiše koje na kraju nije bilo. Samo plavo nebo i sunce... Lijep vikend.
2. Smrzli smo se ko p...ingvini ( Kovinarska smer, Velika Mojstrovka )
Idući vikend želja je popeti Igličevu smer u Logarskoj, ali sasvim slučajno dobivamo informaciju od Pere iz želje da je u igličevoj bio odlom na dijelu smjera i da nema garancije da ćemo je i moći penjati. Odustajemo i biramo Kovinarsku smer na Vršiču. Prognoza je 20ak+ stupnjeva u Kranjskoj gori, ali hladni povjetarac pretvara Kranjeca, Martu i mene taj vikend u pingvine. Hladnim rukama i prvi cug ocjene IV+ predstavlja veliki problem. Uz puhanje u ruke i drhturenje na štandovima penjanje je lijepo, osobito eksponirano u prekrasnoj prečnici u gornjem dijelu stijene koja je tamo nevjerojatno kompaktna. Sunce se na našu sreću preveliku probija kroz oblake, ali tek u zadnjim cugovima. Smjer za preporučiti, a sad znam i gdje je, sori još jednom... :)
3. Od silaska smo usmeđili gaće... ( Karavanke, Košutin toranj )
Ne mora nužno penjanje biti najadrenalinskiji dio alpske ture. U to smo se uvjerili već u srijedu iza penjanja Kovinarske. Nakon, za mene i Velju, dugih dogovora, zvijezde se poklapaju i u utorak poslije posla, pičimo put Košutinog tornja u karavankama ( u kojoj penjemo sjeveroistočni toranj ). Do sada nisam nikad bio tamo pa mi je tura bila osobito interesantna, hvala Velji na ideji. Pridružuju nam se i Marta i Kranjec. Penjanje je predivno, ekponirano, osobito u tri cuga V-ice. Stijena kompaktna, u detaljima spitovi, pogled puca, uživamo... Na silasku ferata i mostić između dva tornja u stilu Indiane Jones-a, sa letvama za noge na parove razbroj. Zajebavati Martu i Velju nakon prelaska mostića, dok se oni trude ne promašiti korak, neprocijenjivo... :)
Cijeli taj dio je za preporučiti, ima tamo i potpuno pospitanih smjerova, naš je bio semi-alpin, znači spitovi u težim detaljima.
4. Kranjec je prdnuo u smjeru (smer Sandia Wisiaka)
Moram odmah reć da sam ovo izmislio jer ne znam koji bi drugi problem stavio u naslov. Penjali smo spomen smer Sandia Wisiaka u zapadnom dijelu sjeverne triglavske stijene, vikend odmah iza penjanja u košuti. Sa Kranjecom i mnomom u autu Jagor i Koki. Koki po mom saznanju još nije penjao u alpama i otvorio je karijeru usponom po Bavarskoj smeri sa Jagorom. Svaka čast... Ali za Kokija to mislim nije ni čudno...
Sandi Wisiak nama dvojici nije predstavljao velik problem, 500ak m više manje konstantne V-ice rješavamo za 7 h. Stijena je kompaktna praktički cijelim putem a cugovi nemaju nekih posebno teških detalja. Izabiremo izlaznu varijantu sa prečkom u desno i izlaskom na Plemenice sa spustom po bambergu nazad do doma. Nakon klope i pive Kranjec i ja ubijamo oko kojih sat vremena na kupicama ispred Aljaža. Obzirom da čekamo Kokija i Jagora da se spuste nakon uspona na Triglav, odlučujemo popeti još nešto lagano u nedjelju npr. dugu nemšku. Ustajemo se u 5 drugi dan, izmišljamo lošu prognozu i nastavljamo spavati do pol 10... Dok čekamo ovu dvojicu penjemo sportive na malom sportskom penjalištu iznad Dovja. Jedva možemo popet par sportića, a ne dugu nemšku... :)
5. Stao sam u govno ( Barre des Ecrins )
Incident se dogodio u Francuskoj na alpinističkom kampu komisije za alpinizam, prilikom penjanja na Barre de Ecrins. Romana, Nikolina, Kranjec i ja smo u ponedjeljak u Beertiji prije odlaska na kamp u Francusku zaključili da bi bilo šteta otići tamo, biti u podnožju najjužnijeg 4-tisućnjaka i ne probati se popesti. Svu organizaciju izleta odradile su cure, posebno temeljita bila je Nikolina čije ime vjerojatno i danas pamte i izgovaraju sa strahopoštovanjem u savezu vodiča Ailefroidea ( mjesta gdje je bio kamp ), ali i šire... :)
Rezervirali smo dva dana za uspon, jedan za pristup do doma, a drugi za uspon i silazak nazad do auta. Sve je išlo po planu, kao da ga je radila Nikolina, iako nismo bili baš iskusna naveza. Kranjec je prvi puta hodao u derezama u kampu ( o čemu postoji i vrlo zabavan video zapis ). I to u automatskim derezama na poluautomatskim gojzericama, što se zanimljivo pokazalo puno boljim od poluautomatskih dereza na istim gojzericama. Ja sam prvi puta hodao glečerom ( ne moram napominjati da i Kranjec isto... :) ).
Uspon ide laganom stazom po glečeru koji utabaju gomile ljudi na putu do vrha. Stvari postanu ozbiljne kada prvi puta zavirite u pukotinu na ledenjaku kojoj se dno ne vidi ili kad vidite serake veličine nebodera koji vise iznad stazice. Do samog vrha Barre de Ecrinsa nismo stigli jer je ove godine vrlo malo snijega pa je grebensko prečenje teže nego inače. To uz gomilu ljudi od kojih neki silaze, a neki idu gore, stvorilo je kaos koji mi sa jednim štrikom i samo dvije šraube nismo mogli zaobići. Da smo imali više šraubi, bilo je opcija, ali smo platili danak neiskustvu.
Svejedno došli smo do vrha Dome de Neige des Ecrinsa na kojih 4.015m sa kojeg puca prekrasan pogleda na okolicu. U govno sam ugazio u cijeloj gunguli kod penjanja na Dome dok sam osiguravao ostatak ekipe. Sad kad razmišljam, mislim da bi mi moji kolege iz naveze morali biti zahvalni, jer sam više bio zabrinut za njihovu sigurnost nego za to gdje stajem ( unatoč tome što me neki Francuz dva puta upozoravao na neobičan kamen na podu )... :)
Nešto mojih slika iz Francuske sa mobitela, a mislim većinu je sakupio Tomašek.
Kad pogledam incidente od ove godine u usporedbi sa prošlim, sezona je bila zbilja dosadna. Da li je to zato jer smo ipak iskusniji ili smo imali više sreće zaključite sami... A kaže poslovica da sreća prati hrabre ( dobro, ujedno i pijance i budale )... :)
Popeli smo na kampu još svašta nešto, ali više mi se ne da tipkati, a i ovako je izvještaj predug. Očekujem da će kapnut još koji izvještaj od drugih protagonista...
Mogu samo reći da smo Kranjec i ja smo ovaj vikend popeli Direktnu smer u Špiku, obećao je napisati izvještaj, pa druže, otvori pivu i primi se tipkovnice... :)
Uživajte...
Marko