Kad ste već počeli s izvještajima...

A nisam dugo napisala jedan, i iako je sezona 'zimskih' izvještaja i penjanja po ledu, ovaj je malo drugačiji i nije alpinistički (but now something completely different, the larch).

Mjesto radnje: Oman, Arapski poluotok, vrijeme radnje: 31.12.2017. Generalno doček Nove godine želim preskočiti, a ovaj put se slučajno poklopio datum s planom puta, odnosno s planom pohoda na vrh. Hodanje je bilo zamorno i naporno, nimalo adrenalinski napeto ali je zato nagrada bila u pogledu, prirodi, samoći i tišini.

Planina: Jebel Shams, visina: 3.028m, temperatura: 0-25 stupnja, prijeđenih km: ukupno 22 km, sati hoda/odmora: ukupno 12h, popijenih litara vode (2 osobe): 7 litara, hrana: datulje, pločice, orašidi.
Kratka informacija kako doći do početka staze (W4), iz Zagreba.
1. Let Zagreb-Doha-Muscat
2. Rentanje auta (ukoliko se ne uzme neki vodič/vozač)
3. Iz Muscata se ide prema Nizwi (grad) i nastavlja se prema Jabal Shams-u
4. Noćenje ili u resortu Suma (potrebno unaprijed rezervirati, s tim da su cijene paprene) ili kampiranje u resortu ili na divljaka. Potonja se učinila kao sasvim dobra opcija.

Oman je cijeli jako dobro prometno povezan, između većih gradova su uglavnom autoputi i to često s tri trake, naplate nema, a ponekad je dužinom cijelog autoputa postavljena i rasvjeta (ima se, može se). Po meni, najbolje je putovati sam s autom, i napraviti si plan puta unaprijed. Oman me doslovce oduševio s prirodom jer sam u biti očekivala samo pijesak.

Nakon što smo obišli Nizwu, nastavili smo prema Jebel Shamsu. Na putu prema gore stali smo i u još jednom malom mjestu koji se nalazi na brdu, usred ničeg, s izgrađenim vodnim kaskadama. Zapravo je nevjerojatno kako usred kamene pustinje postoji toliko vode.
Nastavljamo prema Jebel Shamsu, nakon 20km prestaje asfaltirana cesta i počinje uspon prema 'baznom kampu'. Iako svuda piše da je za Jebel Shams potreban auto s pogonom na sva četiri, mislim da je zapravo samo bitno da je povišen zbog pojedinih većih rupa, ali to nismo znali dok nismo prošli uspon do baznog kampa.

Spavanje u šatoru, na divljaka. Temperatura se s dnevne 25 spustila na nulu preko noći. Ustajanje u 6, i pokret u 6:20, taman u svitanje. Staza počinje odmah pokraj resorta Suma, i cijelo vrijeme je označena iako zapravo nema 'pravog puta', hoda se po kamenju, stijenama i rijetko po puteljku. Nakon sat i pol hodanja dolazimo na sami rub kanjona. Omanski Grand Canyon!
Put do vrha je zapravo konstanto penjanje i spuštanje, prelazak na druga 'brda', obilazno. Na samom vrhu ništa. Jedva da su označili da je kraj muke, ali je zato pogled najveća nagrada, kao i uvijek. Sjećam se trenutka kada smo došli na prijevoj i kada se ispred nas pružio pogled na 'dolinu'... prekrivenu planinama i vrhovima dokle pogled seže...mislim da nikad nisam vidjela ništa ljepše. Čak ni Alpe, ni Dolomiti nisu ostavili takav dojam. Možda je zbog samoće i tišine, možda zbog manjka zraka...hahhahahaha, ali je doista predivno.

Na usponu nismo sreli niti jednu osobu, bilo je nešto koza i guštera, sva sreća pa nije bilo zmija. Tišina je doslovce nadrealna, priroda neopisiva ali surova. Po povratku smo sreli neke nadobudne francuze koji su u 4 popodne išli prema vrhu s bočicom vode, do kuda su stigli ne znam. Mi smo se spustili do auta, skupili šator i otišli do Nizwe u hotel, na tuširanje jer je ipak bio doček Nove. Zaspali u 22:00. Toliko o dočeku.

U nastavku par slika: