Pitaju me danas na poslu zakaj sam lose volje. Ja rek'o, super sam volje, pa bio sam u Paklenici za vikend, samo mi se spava za poludit!
Olujni vjetar i zatvoren autoput nam je poremetio planove za dolazak u petak, tako da smo se svi skupljali u subotu ujutro. A bio je pravi dan za RayBan! Slozene su naveze, skovani vise ili manje ambiciozni planovi... i akcija!!!
Marta i ja u pratnji gospodje Bejuk i gospodina Cajhena smo se uputili u Kuk Tisa, Izduzeno rebro. Posto su iz smjera uglavnom izvadjeni spitovi moze ga se u cjelosti penjati kao klasican smjer. Osim toga, mi smo usli nasumice u stijenu, bitno da smo na pravom kuku. Prva dva cuga nude konkretnije penjanje kroz vrlo razvedenu (i vrrrlo ostru) stijenu, zatim slijedi polozeniji dio pa prijelaz preko dva sedla i jos lagani zavrsni cug. Silaz po vrsnom grebenu do okruglog vidikovca pa po stazici do ulaza u NP.
U nedjelju opet Marta i ja, ali ovaj put u pratnji Mirne i Romane, otisli u Krele... lijepi neosigurani smjer glupavog imena, u stijeni lijevo od Oprosti mi pape. Smjer bi usporedio sa Srednjim rebrom... nista pretesko, ali nije trivijalan, treba biti relativno dobro upenjan; u svojih 100m duljine nudi zaista svasta... ploce, tramvajasti prevjesic, kamincek. Dobar je za osiguravanje, a nadje se i par spitova i klinova u smjeru.
Koljena ce me sad neko vrijeme malo vise zatezat, ali nazalost na to sam vec navikao.
No, subotnja vecernja masovka u Peku bio je zapravo 'main event' ovog vikenda... skupilo se 30ak ljudi koji pokrivaju penjacke generacije zadnjih 15ak godina AO Matice, uz pridruzene Velebitase i RAK-ovce... najbolji pokazatelj da je vikend bio pun pogodak! :-)
Eto, ovim prvim slobodnim ponavljanjem 'Starkelje' su postale tradicionalni izlet i nadam se da cemo tu tradiciju dugo odrzavati. Jer, pokazalo se da ipak jos nismo 'Expendables'!
Ajde, da cujemo jos izvjestaja i dojmova...
--
Bojči:
Prvo, hvala Nevenu na inicijativi! Sjajno je bilo vidjeti aktivne i neaktivne penjače na okupu i navijam da takav reunion preraste u tradiciju.
Vjerujem da bi se pripreme za protekli vikend mogle svrstati u kategoriju u onih neizvjesnijih, barem što se prognoze tiče. S obzirom da i Kolinda svako toliko seli svoj ured po Hrvatskoj, nakon onih fotografija gornjeg dijela kanjona Paklenice okovanog ledom u petak mi je palo na pamet da je i Bijela vještica pokušala primijeniti isti model pa iz Narnije preseliti svoj ured u Dalmaciju. Sva sreća da nismo odustali već u startu jer su se vremenske prilike ipak znatno popravile već u subotu.
Moja ergela je krenula u subotu u jutro, oko 8. Dvije kršne, no neaktivne starkelje (Deda i Koki) s tri aktivna cvjetića (Viki, Lada i ja) i velikom gajbom krafta iz kućne radinosti (Dedine i Kokijeve). Deda i Viki su subotu proveli loveći se do Borisovog doma, Lada je frikala na Crljenici s Majac, Veks (RAK), Ingom (AOV) i Mrcijem (AOV), a ja sam s Kokijem otišla na doručak u Kameni kroasan. Koki k'o Koki, aktivan ili neaktivan, potpuno svejedno, suvereno grabi smjerom sa smiješkom na licu. Još da trenira, gdje bi mu bio kraj…
Na žalost, nismo se sjetili javiti Dinku da dolazimo u većem broju pa mu terasa nije bila u funkciji, a kuhinju i inače ne otvaraju prije Uskrsa. Većina nas je otišla na pizzu u nekadašnji Tomato (zaboravila sam kako se sada zove) u centru Starigrada. Opće je poznato da smo narod koji voli iznenađenja pa nam se tako zimska služba svake godina iznova iznenadi snijegom u prosincu, a turistički radnici navalom turista u lipnju. U tom je smislu i dolazak tridesetoro penjača iz Zagreba i četrdesetak Danaca u Paklenicu prvog lijepog proljetnog vikenda ugostiteljima bio potpuno neočekivan pa smo samo na pizzu čekali do sat vremena. S obzirom da smo se za spavanje uglavnom raštrkali po apartmanima, druženje je nastavljeno u Peku. Dva hrabra šatora u kampu bila su taman dovoljna da legitimno zatulumarimo u njihovim zajedničkim prostorijama uz Zekino milozvučje.
U nedjelju smo se Lada i ja prilično pothladile u Karamari. Smjer je i inače dugo u sjeni, vjetar se dosta pojačao u odnosu na subotu, a prste sam prestala osjećati već na trećem gibu. Na abseilu nam je zapelo uže na istom mjestu kao prije koju godinu kad sam penjala taj smjer pa sam opet ostala bez bežanca (čisto da znate). Dok smo se spustile do parkinga, Koki i Viki su već odavno popeli Frau Bluer, a Deda sasvim solidno apsolvirao poučnu stazu i otišao na pivu. Još smo se svi kratko podružili na praznoj Dinkovoj terasi i razišli se oko 6.
--
Marta:
Ovu ljetnu alpinističku sezonu smo Zeko i ja započeli nekim lijepim klasicima. Nakon raznih pregovora kod Dinka krećemo prema Izduženom rebru, a pridružuju nam se Cajhen i Ivana. Malo smo tražili mjesto za preskočiti potok, pothvat koji uspjeva svima osim meni koja sam zaboravila da imam dvije noge koje moraju završiti na suhom.
Misliš si, greben je, koliko možeš fulati? Na kraju ulazimo pri dnu grebena po laganom terenu kako je označeno na dosta beskorisnoj skici. Možda smo mi svi pomalo kilavi jer dugo nismo bili na stijeni, ali zaključujemo kako prvi cug ipak nije ta trojčica kako bi trebalo biti. Ulazeći u četvrti cug pronalazimo lijevo od nas neki spit, znači smjer kreće više lijevo. Proglašavamo smjer varijantom, to jest Improviziranim rebrom. Ivana i Cajhen spajaju se na smjer dok mi povlačimo još 2 cuga paralelnu liniju. Divno nam je, skakućemo po stijeni u kratkim rukavima, igramo se međuosiguranjima i štandovima, dok se ne začuje glas: 'Složi brže taj štand, moram na wc', a od partnera ostaje samo ulađaren prazan pojas na početku cuga. Druga naveza nas prestiže i nastavljamo za njima. U ostatku smjera od tu i tamo kojeg spita ostala je samo metalna točkica u stijeni, netko ih je nemilosrdno obezglavio, ali to nam odgovara. Zbog rasklimanih koljena i leđa odlučujemo se za silaz po grebenu do vidikovca i poučnom stazom do ulaza u park. Navečer, u skadu sa nazivom izleta, sve starkelje su na putu za krevet do 1, jer nam ipak noćas kradu 1 sat.
Idući dan jedva se pokrećemo nakon kave na suncem okupanoj obali. Odluka pada na Krele, kraći smjer u Velikom Vitreniku s Mirnom i Romanom. Smjer je lijep, konkretno penjanje, semi alpine (štandovi su uređeni i ključni cug djelomično poklinan). Meni trenutno ta petica nije baš jednostavna za popeti pa sam curama odlučila ostaviti gurtnu, ali dok sam petljala s obje ruke osjetila sam kako gubim ravnotežu. Počinje usporeni dug i nepotreban pad dok me štrik nije niježno uhvatio par metara niže. Curama gurtna zapravo nije ni trebala i prošle su sve bez problema.
Nakon onih zimskih fotki kanjona skoro smo se opremili cepinima i derezama, tko bi rekao da ćemo dva dana biti u kratkim rukavima. (:
--
Mirna:
S malo zakašnjenja evo i mojih dojmova sa Starkelja vol. 2. Iako je želja da odemo u petak bila velika, vrijeme nije dalo, pa smo Romana i ja obavile Ikeu, a Zeko je bio na Zabranjenom pušenju. Nakon ugodnog kafenisanja i ćakulanja kod Dinka, Zeko i Marta, Cajhen i Ivana odlaze u Izduženo, a Romana i ja odlučujemo da ipak nećemo u vlakić s njima nego ćemo se upenjati u Papetu. Bio je rad se Romana upozna s klasikom. :-) Lijepo nam je išlo, guštale smo i paralelno gledali ekipu koja se guštera na Crljenici. Prolazno vrijeme dobro pa odlazimo do Ovčjeg kuka i to brzinski rješavamo Prijatelja mog. Pridružit ću se žalopojki oko hrane u pizzerijij i stavit na popis i lasagne kao nešto što nije bilo dobro. Pivo sam jedna popila, grlo je bujalo i navečer sam u apartmanu popila 2 litre čaja i na kraju propustila glavni event. Ujutro nova doza andola i Romana i ja odlučujemo slijediti Zeku i Martu u Kreleteu. Kao to je neka četvorka, dva cuga, ma to bude neš lagano, super da probamo i neki neosigurani. Prvi cug sam vodila ja i to nije bilo nešto zahtjevno. S time da sam štandala ispod jednog od „detalja“ smjera. U tih prvih 60-tak metara postoje tri štanda, prvi odmah nakon nekih 30-tak metara, pa drugi u žbunju i treći pred glavnim poklinanim detaljem. Ja sam odabrala grmlje za žbunje da se ne guram s Martom koja je bila na najvišem. Tako da je na kraju Romana izvukla kraću šibicu i odradila kao prva sve klučne dijelove. Zeko i Marta su nam ostavili opremu pa je bilo za glavu bitno lakše i obje smo to riješile. Bilo je puf pant, ali je išlo. Vjerujem da smo penjale nekad kasnije u sezoni da bi sigurno išlo lakše. Hvala još jednom oboje, a posebno Marti koja je na kraju kliznula jer je nama postavljala gurtne. Put Zagreba uz klopu u Gospiću. Ponovilo sve dogodine.
P.S. Ovaj vikend smo Romana, Domina, Nikolina i ja smucale dva dana po Istri. Frikanje na istarskom suncu na Dvigradu i Kamenim vratima. Ponovilo se.