PAKLENICA, Kuk od skradelina, Flex&Rex

Treći službeni vikend izlet u sklopu ljetne alpinističke škole održao se u predivnoj Paklenici. S obzirom da se radilo o vikend spajalici zbog praznika rada, većina je imala tu sreću i zadovoljstvo ostati dva dana duže od predviđenog te uživati u penjanju i cjelokupnoj atmosferi koja se stvorila tih dana u nacionalnom parku s obzirom da je, kao i svake godine, održan međunarodni susret penjača. Ne mogu ni opisati oduševljenje koje sam osjećala ulazeći u park. Visoke stijene sa svih strana koje postaju sve više i više kako ulaziš dublje u unutrašnjost kanjona a na čijim se dijelovima, kada malo bolje pogledaš, nalaze „mali“ penjači koji na prvi pogled lako i sigurno prolaze vertikalne korake. Do tad se nisam susrela s takvim prizorom koji me je definitivno bacio u sasvim neku drugu dimenziju. U subotu sam sam prvi put penjala jedan lagani dužinac koji je nadmašio sva moja penjačka očekivanja. Strah kombiniran s osjećajem zaigranosti i oduševljenja me osvojio. Nakon subotnjeg uvoda, u nedjelju je na repertoaru bio nešto teži smjer Flex&Rex ocjene 5c kojeg sam penjala u navezi s Nikolinom. Ispred nas su išli Nikola i njegov novootkriveni guru i duhovni vođa Matej. Prije početka penjanja do smjera naravno treba i doći. Srećom nismo morali pretjerano puno hodati do ulaza u smjer jer se on nalazi svega deset minuta hodanja nakon prelaska mostića koji se nalazi u neposrednoj blizini parkinga.

Kao što sam već navela, Matej i Nikola su penjali prvi. Za nas mlade školarce je bilo predviđeno vođenje prvog cuga koji nosi ocjenu 4c. Nikola je hrabro krenuo no nažalost je zapeo prije drugog spita tako da je odlučio ipak vodstvo prepustiti Mateju koji je taj cug, takoreći, preletio do prvog štanda. Kako su oni nestali iz našeg vidokruga, red je bio na meni da povedem. Također sam kao i Nikola zapela ispod drugog spita jer je bilo potrebno prebaciti ravnotežu s jedne na drugu nogu na dosta izloženom dijelu stijene i popeti se u pukotinu iznad koje se nalazio spit. Nakon 15 minuta razmišljanja i kalkuliranja (odustajanje nije dolazilo u obzir prvenstveno zato što se sam se popela previsoko iznad drugog spita otkud otpenjavanje prema dolje više nije bilo moguće, hahaha) sam uspješno napravila taj gib u desno, ušla u pukotinu kako bih se osovila na obje noge i napokon se ukopčala pritom drhteći od straha i adrenalina. Najgore je prošlo što se tiče mentalne blokade u glavi u tom trenutku pa je i ostatak cuga odrađen bez pola muke. Preostale cugove težine 5c je povela Nikolina. Prije početka penjanja drugog cuga imala sam priliku razgovarati sa simpatičnim poljakom dok smo skupa čekali napredovanje svojih penjačkih partnera. Također sam imala priliku doživjeti kako je to komunicirati u smjeru koji je neravan kao ovaj – ukratko, ne čuješ ništa, dereš se mnogo, puštaš osiguranje tek kada se cijelo uže provuče kroz spravicu jer nemaš pojma da li je tvoj partner zbilja napravio štand (iako logika nalaže da je), zatim u zadnji čas vičeš „kraj“ ali povik se ne čuje pa te navuče toliko jako da ne možeš otpustiti lađarac a istovremeno do tebe nekako tiho stiže naredba iz visine: „Kristina, penji!“. Petnaest minuta mučenja kasnije odlučno uzimam mobitel i zovem Nikolinu da mi doda malo užeta kako bih izvukla spravicu i otpetljala čvor. Svo to vrijeme poljak pokušava pomoći no onda odustaje jer njegova partnerica nema strpljenja za čekanje te mu daje znak da ide odmah dalje penjati (prije mene jer sam ja zapela). Krenula sam, čim sam skinula štand, hrabro i silovito misleći kako je prošlo previše vremena i kako mi je već potrebna piva. Taj zalet nije dugo trajao jer sam nakon 10 metara zapela na detalju smjera. Pukotina tamnije boje (tamnije zbog činjenice da se kroz nju slijeva voda tijekom kišnog vremena) zadavala mi je probleme pola sata. Što god sam smislila nije išlo – navlačenje preko kompleta i gurtne, ukapčanje dodatnog kompleta u čok, vađenje čoka i postavljanje na više mjesto u nadi da ću se podignuti i napipati nešto dobro za ruku, namještanje tijela i nogu kako bih to popela bez navlačenja. Sve je davalo isti rezultat – sjedenje u pojasu. U jednom trenutku sam mislila kako ću odustati i zvati HGSS. Misli su samo stizale, raznih boja i ugođaja: „Ja ovo ne mogu popeti. Moram zvati Nikolinu i reći joj da odustajem, ovo nije za mene“, „Gle kako je ova Paklenica predivna, ove različite formacije stijena su očaravajuće“, „Gle onog penjača na suprotnoj strani kanjona kako penje stijenu koja izgleda totalno nepristupačno. Koliko malih ljudi oko mene, svi s istim ciljem. Zakon!“, „Koji je smisao života? Zašto sam ja tu?“, „ Kako ludo, visim na 50 metara visine i uopće me nije strah. Kako sam mala i nebitna na ovoj mrcini od stijene“…itd.

U konačnici mi je bilo dosta sjedenja i vođenja monologa na što sam odlučila izvući mobitel i nazvati svoju partnericu koja se do tad derala iz petnih žila u zboru s našim ljašovcima i njihovim asistentima iz susjednih smjerova radi čega se njihova „pjesma“ orila kanjonom: „Kristina jesi dobro? Kristina Penji!“ (Barem su mi tako rekli kasnije, naravno da ih nisam čula. Ispalo je da se nitko nije taj dan čuo pa su si svi međusobno vikali ne bi li si međusobno pomogli - samo ljubav i penjanje <3). Nikolina se javila sa sretnim tonom u glasu i priupitala jesam li dobro i što se događa. Objasnila sam situaciju na što mi je ona gotovo hladno i smireno rekla: „ Gle Kristina, ja nisam neki penjač ali taj detalj uopće nije toliko zahtjevan. Prošla sam ga bez nekog problema. Morat ćeš ga popeti jer druge nema. Ili ćemo morati zvati pomoć“ (ton glasa odaje bit - nećemo valjda morati zvati pomoć). Njene riječi su me polile kao hladan tuš u vrlo pozitivnom smislu. Sabrala sam se i krenula bez razmišljanja. Tijelo je samo činilo pokrete i u dva giba sam prošla detalj. U potpunosti šokirana stanem iznad detalja na drvo i pokušavam izvući međuosiguranja. Adrenalin me preplavio i nekako nisam mogla vjerovati samoj sebi. Toliko muke a oko ničega, reklo bi se. Hrabro sam nastavila dalje i brzo došla do drugog štanda. Brzo je pao i treći cug koji me oduševio zbog radijatora po kojima je gušt penjati iako su dosta oštri. Treći štand je bio na svojevrsnom platou s kojeg su pucali savršeni vidici. Doslovno možeš šetati bez osiguranja koliko je širok prostor. Malo smo se tu odmorile dok smo čekale Nikolu i Mateja da odrade zadnji cug a koji su svoj odmor pošteno odradili čekajući nas dvije (mene zapravo) skoro dva sata. Divile smo se penjačima koji su penjali neki teži smjer na Kuku ispod Vlake a koji je izgledao dosta glatko iz daljine. Nakon dvadesetak minuta je došao red na nas. Nikolina je nastavila s vodstvom i vrlo brzo popela cug. Sve je prošlo dobro osim opetovanog ali kratkog mučenja s pukotinom koju sam odlučila zaobići jer iako ima tramvajaca na vrhu male police, na nju se treba popeti povlačenjem cijelog tijela snagom vlastitih ruku za što sam bila definitivno lijena. U tim momentima se opet nismo čule pa su joj Domina i ekipa iz susjednog smjera dovikivale moj status: „Dobro je, penje! Vidimo joj glavu!“. Krenula sam sa smiješkom naprijed nakon prolaska detalja te sam nakon kojih deset minuta stigla na štand s kojeg smo se popele nešto iznad i pridružile momcima u hladu koji su nas dočekali s onim „pa dobro gdje ste do sad?“ izrazima lica (vidjela se ona ispijenost u licu koju može popraviti samo hladna piva). Zaputili smo se napokon do rijeke Paklenice po odstupu koji je vodio po čitavim gromadama stijena koje su nekoć krasile okolne vrhove. Nekako mi se čini da su odstupi zahtjevniji od samog penjanja, što zbog divljih staza i sipara a što zbog manjka snage nakon cjelodnevnog prženja na suncu u vertikali. Na kraju mi ništa ne može zamijeniti onaj osjećaj olakšanja kad umočiš vruće noge u hladnu rijeku dok se pritom začuje zvuk otvaranja limenke piva: „Kčččč, mmm, aaaaaahh“.

Zahvalnost na usponu i silasku, osjećaj samozadovoljstva nakon cjelodnevnog znojenja i mučenja, sreća i umor u jednom – La vita è bella.

Kristina Šipić