Muke po Paklenici vol.2
Mislila sam pisati o već legendarnom usponu sa Kranjecom kroz Srednje rebro + Zimski cvijet, no Dino me preduhitrio i apsolutno pobijedio svojom Bejuk osvajač epopejom. Nasreću (ili nesreću), Paklenica mi je priuštila još jednu senzornu delikatesu razdvajanja uma i tijela, pa imam štofa za vezenje :)
Osvanula je nedjelja, zadnji dan izleta. Razočarana što nisam dobila priliku u Anića kuku prethodni dan, gurkala sam bezvoljno kajganu po tanjuru kuneći bogove i stijene. Paklenica mi nije Paklenica bez malo krvljenja i jagodične skarifikacije prstiju. Ako sutradan ne mogu dotaknuti tipkovnicu bez siktanja, skoro pa da sam uzalud i došla. Kao prizvan mojim mazohističkim mislima, ukaže se Zeko i usputno predloži jedan smjer na Anića kuk stupu – Trik. Nastavio je pričati i ulovila sam riječi poput „tvrde ocjene“, „slovenski smjer“, no poj anđela je zaglušio sva njegova upozorenja jer sam čula Anića kuk i bilo je done deal.
Nabrijanija no ikad, nahuškala sam Martu i Kiku da se pridruže u navezi i osvojimo još do tada od nas tri neispenjan smjer. Zeko se samo smješkao.
Pristup klasični sipar, ono malo koljena što smo imali se otkotrljalo niz padinu. Kad tamo, gužva! Mamicu im, zar ne znaju da smo LJAŠ i Deottu i Krafni se žuri za Zagreb? Neotesanci. Prepuštam Zeki prvi cug, treba ispipati stijenu, neki radijatorno-botanički detalj, dok se ne zagrijem, ma da. Stijenama odjekuje Zajšek battle poklič – tri pobjednička zijeva pred uspon. Ajmo! Kad ono Zeko stenje. Uf, ne sluti na dobro. Slijedim ga revno. Nakon dva, tri metra, kližem se o manifestaciju uglačane ćele i otkrivam nove psovke. A0 me klepi u potiljak kao satara dušmanina. Sjedam u pojas. Iščupam botaniku i navučem se kroz ljuskice do naoko poljoprivrednog štanda. Pa nije loš ovaj Trik, da se. Šuti, budalo! Bacam oko na idući cug i nestane mi boje u licu. „Ma budem ja vodio.“ – Zeko glumi Mojsija i ne sjećam se kad sam bila zahvalnija. Dugo je trajalo, mnogo se stenjalo i onda je nestao iz vidokruga. Već me Marta dostigla, sredila štand i bodrila Kiku u njenom bonsai ratu, kad krenuh putevima Martinovim. O, Bogovi! Kad bi trebala opisati što se dogodilo, nedostaju mi riječi. Samo znam da me taj drugi cug satrao kao ništa do sada. Ćelavitis stijena, Elvis treskavica cijelog tijela, raskoraci kojih bi se i Blanka Vlašić posramila, hektolitri znoja i rubne suze. Ne mogu zaboraviti zazivanja predaka, apsolutnu agoniju grčeva, takvu eksponiranost da su moju znojnu mrlju valjda vidjeli iz Manite peći na drugoj strani kanjona. Stijena me istinski podojila a lá Tambača. A mlijeko joj je bilo gorko.
Dolazim do štanda vidno silovanog uma i tijela, a Zeko problijedi. Nema te mrkve ni čokolade, Zekoslave, kad sam u stanju šoka. Ne mogu smiriti drhtanje nogu. Jebenica, ovo sam tražila, di si bio, Kranjec! Glupača. Ne mogu smoći energije da zamolim partnera da vodi idući cug. Na sreću, Zeko super čita Braille pismo krvavih mrlja duž prethodnog cuga i preuzima inicijativu. Blažen bio! Kreće najlakši cug, neki krimpasti žlijebić koji je odnio preostalu kožu s mojih dlanova. I onda rižine terase za napaćenu dušu. Pomislih da je najgore prošlo, kad me Zeko gleda sa najvisećijeg štanda koji sam ikad vidjela. Slobodni pad do podnožja stupa. Can't fucking wait, lalala! Upaničarim se, no ostatke psihe sam ostavila desetke metara niže, pa je ok. Preuzimam cijelo uže na jednu nogu i čuvam Zecku lumbalnu stabilnost dok se vere zadnjim cugom. Kako odmiče, kao da odnosi ono malo osjeta u nozi što sam imala i udari me sve odjednom. Smuči mi se smjer, penjačice, prokleti ogledalo detalji, sjene koje lažu da su grifovi, crtice koje glume stopinke, Paklenica, oblaci, Dinkova kajgana i život. Ne zaboravimo život. Vjetar mi udara u guzove orkanskom silinom kao posljednja potpora u uspon.
Promatram nadolazeću Martu slomljena duha. Kamo sad? Nemrem abseilat, nemrem se bacit, mogu samo gore. Trik, my ass! Trebao bi se zvati Danteov pakao, Bedlam asylum i slično. Grintam u prazno dok slijedim Zekine stope. Nakon onog drugog cuga, sve se čini kao šetnja Zrinjevcem, pa sam barem na nečemu zahvalna. Dogmižem do vrha kao druga osoba, dekonstrukcija je učinila svoje, a gore Sunce i beskrajno plavetnilo neba i mora mi nježno oplakuju dušu. Dobro je. Spuštamo se Danajom dolje, siparima surfamo do potoka gdje stajemo na okrepu. Znoj se utkao u moju odjeću i kožu kao fina paučina i vapim za tekućom vodom. Razodijevamo se i kako ulazimo u planinski brzac, šuštanje svete vodice na demonskoj koži odzvanja stijenama. Gledam prljavo zelenu boju gorčine, muke, straha i boli kako otiče niz potok odnoseći svu patnju i odahnem. Vrijedilo je svakog trzaja i smrtnog hropca. Planiram već povratak i smišljam odmazdu đubretu od Trika. Ne bu mene niko jebal.
Ivona Baniček