Stup (srama) ili Muke po Pavlu

Uvod – Nada zadnja umire
Na redu je Paklenica, treći izlet u sklopu škole. Odlazak u tu našu alpinističku Meccu nije mala stvar za nas školarce, ravno je hodočašću. To je sada hram za nas, novopečene pripadnike sekte od užeta, spita i gurtne. Tu ćemo, pipkajući po stijeni, tražiti sigurnost i u najmanjem utoru u koji stane prst ili vrh noge, zahvaljivati Bogu na ljusci koju je stavio na mjesto gdje nam baš treba ili gubiti vjeru kada nam to isto uskrati na nekom ravnom komadu ploče. Tu će se i naših grla oriti poklić posrnulih penjačkih nevjernika: "španaj!!!" kad nam iz ruku nečastivi uzme i zadnji komadić snage u važnom detalju (jer taj isti nečastivi izgleda vreba u peticama iza svakog spita, valjda jer je otkrio u nama školarcima dobar materijal za svoje podle planove).

U takvom smo zanosu i krenuli nas četvoro (Danijela, Ozren, Karlo i ja) na put. Cilj su Klanci, zborno mjesto s kojeg ćemo se krenuti "moliti" se u stijenu. Svako od nas sa nekom svojom listom smjerova – baš onako kako je Komandant Marko (za one koji ga ne znaju, najbolji prijatelj Bleka Stene) rekao – svatko si je trebao odabrati nekoliko smjerova koje bi želio ispenjati. Spominju se tu neki Frankenštajni, Fleksiji i Reksiji, Rebra, Nosorozi, "meke" petice, "tvrde" petice, a ja u glavi prolazim po svojima. Sve od reda "pravi" smjerovi: "Oprosti mi pape", "Oliver Dragojević", "Krele" ... odabrani samo po jednoj značajki – mojoj "vještini" penjanja. Već smišljam plan kako ću Komandantu Marku objasniti svoju ambiciju – razumjeti će on da nije stvar u kvantiteti nego u kvaliteti.

Skratile nam te naše priče put do Paklenice i evo nas ubrzo zajedno u Klancima. Skuplja se ekipa, zveckaju kompleti, onako se sjaje na suncu. Vesela atmosfera. Tek tu i tamo pokoji pogled prema stijeni i pitanje da li se od tuda vidi neki od naših smjerova (nadam se da ne, ipak odavde sve izgleda nekako strmo, glatko ... to je valjda za ove ozbiljne penjače).

Pred Komandantom Markom hrpa papira, prevrće ih po rukama, dijeli s asistentima. Pregledavaju to oni, onako ozbiljno, povremeno pogledaju prema nama kratko, pa nakon toga brzo prema stijeni. Kao da mjere tko od nas paše na koju od ovih litica koje su nas okružile. A ja se nadam da iz mojih očiju viri jasna poruka: "4a/b", maksimalno, "4c".

I tako dođe red na mene – stanem pred Komandanta Marka, a on: "Ti ćeš s Pavlom, Tinom i Marlenom". Hmmm ... ok, lijepo. Samo kako će Pavlu biti penjati neku četvorku. Biti će mu to bezveze, ipak se on zna naći i u osmicama. Ali, mislim si ja, sve je to nekako već unaprijed posloženo pa će biti u redu.

Okupljamo se nas četvoro, skupimo opremu i krenemo polako uzbrdo. Pitam ja Pavla, kuda ćemo. Veli on: "na Stup, Šaleški, neki 5a".

Čin 1 - Stup
Isuse, Marijo i Sveti Pavle! Stup!

Taj sam Stup gledao jednom kada sam s društvom planinario po Paklenici pa smo se spuštali sa Anića kuka. Izgledao je kao nabrekli pivski trbuh diva koji je došao pijan tu u Paklenicu i naslonio se na stijenu Anića kuka i sad odmara, a ta mu se trbušina ispupčila. Onako gola, glatka i strma. Znam da sam tada vidio ljude kako penju po njemu, sitni kao male mušice. Izgledali su zalijepljeno na tu stijenu koja izdaleka izgleda kao da nema niti jedne neravnine.

Vidio je Pavao "hrabrost" u mojim očima nakon što je rekao kuda idemo. Promrmljao nešto u bradu i nastavio po stazi do podnožja stijene, do ulaza u smjer.

Tamo gužva, dva naveza već u stijeni, smjer ili naš ili neki koji se s njim križa. Dvojica Slovenaca čekaju za ulaz. Dobra prilika da ponovimo komunikaciju u stijeni, a meni prilika da gledam kao izgleda smjer. Prva se dužina čini ok. Ispočetka ima dobrih ljuskica. Detalj na sredini se čini gladak, ali odmah iznad njega ima nešto za primiti.

Biti će to ok, ponavljam u sebi. Evo, niti se ne vidi štand tog prvog cuga, zamaknut je negdje iznad nas na polici ... ne vide se ljudi na njemu, ali se čuju. Znači ima negdje za stati. I krećemo. Tina i Marlena penju prve. Pratim svaki potez koji rade. Sve to može koristiti, da ne propustim niti jedno mjesto za stati, niti jednu pukotinu za uhvatiti se.

Sad sam ja na redu. Ide ok. Super do tog prvog detalja, ima za ruke, ima za noge, ali što je ovo? Klize prstići po stijeni, malo lijevo, malo desno. Ništa. Nemoguće, ajde da probam opet. Opet isto. Nije valjda to ... našao nešto glatko, jedva ispupčeno. Nema druge nego da se znoj po dlanovima pretvori u ljepilo. Tako je valjda i bilo i u nekom grču uspijem dohvatiti tramvajac iznad. To, vuci se, imaš se za što uloviti ... a i Pavao pomaže od iznad ... špana jer zna tko je na ovom kraju užeta. I stvori se štand. Nije onako velik kao što sam očekivao (trebao je biti barem veličine dnevne sobe), ali ima mjesta za stati.

Čin 2 - Prečka
I pogled na drugu dužinu s tog štanda. Odnosno, na dio te dužine, jer ostatak zamiče iza ruba stijene. Iznad nas u smjeru, koji se nastavlja ravno gore (a ovaj naš nakon prvih pet/šest metara vertikalnog uspona, skreće udesno po nekoj prečki), kolege iz druge škole se muče u nekom detalju. Naš smjer se čini ok. Kao da ima nešto za primit. Je prečka, ali ima neka pukotina pa po njoj treba ići udesno. A ovaj prvi ravni komad kao da ima dosta ljuski za uloviti.

Opet Tina i Marlena probijaju led – girl power. Marlena ne prestaje pričati, njezini su komentari iz smjera neprocjenjivi ... trebalo bi ju snimiti i ne bi nam trebala skica. Znali bi točno po sočnosti komentara koliko je pojedini detalj težak.

Pavao je začas nestao iza prečke pa je došao red i na mene da krenem. Idem ravno gore, gib-po-gib. Ima ljuski i pukotina za uloviti. Treba samo dobro odabrati mjesto za ruku i postaviti nogu. I tu naletim na prvi problem . Taman u dijelu gdje smjer prelazi u prečku, preko našeg užeta je navez koji je penjao u smjeru pored nas postavio svoje uže. Moje je uže sada ispod njihovog, a osim toga njihovo je uže ukopčano u komplet odmah ispod mjesta gdje bih trebao krenuti u prečku. Nema šanse da se provučem ispod dok je komplet ukopčan. Nekako uspijevam iskopčati njihovo uže iz kompleta i doviknuti penjačici ispod da sam to napravio i krenem se provlačiti ispod njihovog užeta.

I sada ta divota od prečke. Rukama se lovim u pukotinu s doljnje strane stijene i pokušavam ugurati noge u drugu pukotinu koja je jedva nekoliko desetaka centimetara ispod. Biti će ovo zanimljivo – ili ovako zgrčen ići do kraja ili spustiti noge na stijenu ispod na kojoj jedva da vidim mjesto za uglaviti stopalo. Ali se zato jako lijepo vidi dno klanca. Super. Volim izložene prečke.

Čin 3 – Bože (Pavle), zašto si me ostavio
Kad sam došao na štand, Marlena je već krenula voditi ovaj cug. Tina ju osigurava. Viče Marlena nešto iz smjera. Kao: "da li je ovo naš smjer, da li da tu idem desno" (bila je zamakla gore iza stijene pa ju više niti ne vidimo). Tina ju ohrabruje i odgovara: "da, da ... nema tu drugog smjera. Samo nastavi", "Ali ovo izgleda kao šestica ..." čuje se iz stijene iznad.

To je to. To je taj nečastivi. Vreba on uvijek tu negdje. Eto, sad još i to: "šestica". Vidi Pavle da je ta njegova poruka stigla do mene, da mi viri iz očiju. Kao da u njima piše "absajl". Pa me utješi – veli nije to tako težak detalj. I usput spomene da ga malo manje zatežem dok vodi ... eh, da još zna kako mi se ruke grče dok penjem (a mislim da zna).

To i probam raditi dok gledam smjer kojem je otišao. Vidi se možda samo prvih desetak metara. I početak izgleda dobro. S gotovo visećeg štanda se kreće po dobrim ljuskama ravno gore i završava na malom ispupčenju na kojem treba dobro tražiti mjesto za staviti ruku da bi se podiglo preko njega. I tu prestaje ljepota. Smjer skreće desno – u glatku prečku. Dobre ljuske se odjednom pretvaraju najprije u tanka rebra i radijatore koji onda gotovo da nestanu – isprani od kiše ili zaglađeni vjetrom ostavljaju stijenu po kojoj tražim mjesto za uloviti se.

To je valjda mjesto s kojeg je Marlena vikala. I izgleda kao šestica. S obje ruke se grčevito držim za nešto na što jedva mogu staviti prst. Stopala su stisnuta uz stijenu. Nema utora, samo neko rebro koje bočno drži penjačicu. Ne pomaže niti to što je uže zategnuto, a komplet mi je skroz desno. Sad treba zvati sve svece, obećati molitvu do kraja života, da će se svijeće paliti svaku večer. Jer ako ovdje skliznem, padam u desno i nekoliko metara dolje. Na još glađi dio. Morati će Pavao slagati sv. Bernarda (i njemu sam se pomolio u tom trenutku) – nema šanse da se ja popnem od tuda. Tek na sljedećem gibu vidim da mi je u grču na tim ispupčenjima ostao vrh prsta. Ogulila se koža sa desnog kažiprsta. Sada na svakom grifu ostaje krvava točkica. Tako treba – sada dajem sebe u smjer. Komandant Marko će biti ponosan na mene (ja baš i nisam u ovom trenutku – boli me prst, prestrašen sam kao žaba nasred ceste dok gleda u svjetla koja dolaze, a i koljena me bole – sada tek vidim koliko je to važan dio tijela za penjanje).

Pita Pavao – kako je bilo – kada me vidi ispod štanda. Velim ja: OK.

Čin 4 - Ovo je lagano
Čisti understatement. A vidi Pavao pravu istinu jer mi iz ruke ispada bočica s vodom – na sreću je prazna pa i predstavlja manju opasnost. Ipak – bolje da nije.

Ovaj zadnji cug i nije pretežak. Kao neka četvorka. Zakrpam prst flasterom, malo protresem koljena – trebati će za ovaj dio i krenem. Ovdje barem ide penjanje. Može se naći dobro mjesto za uloviti. Može se povući za ruke. Prolazi se kroz neki polubočno položeni široki kamin i završava na vrhu koji je položena ploča.

Tu svi sjedamo zajedno – odmoriti. Pogledati prema klancu koji je ostao stotinjak metara ispod nas. A tek smo na pola stupa – iznad nas se vide penjači koji nastavljaju drugim smjerovima, a mi ćemo odavde absajlom u podnožje.

Epilog – Kad je uže prekratko
I tako ja – kao najslabija karika u našoj družini – krenem slagati absajl. Ide sve ok – do bacanja užeta. Zaderem se ja i bacim .... na drvo ispod. Vidim sve u Pavlovim očima – ne treba mi ništa više govoriti. Skupljam uže. Idemo ispočetka: "Užeeeee" – uhh... ovaj puta je dobro. Ako ništa drugo, ne vidi se kraj užeta jer je zamakao ispod stijene.

Kako je absajl u dvije dužine, prvi ide Pavao. A nas troje ga čekamo na vrhu. I tako prolazi vrijeme ... čekamo. Uže napeto ... veli Tina: "Treba mu još malo". Čekamo i to malo, ali ništa. Zazvoni mobitel (hvala Bogu za čuda tehnike koja rade i na ovakvim mjestima tj. viseći s užeta). Tina nas pogleda: "Uže je prekratko". Pavao je osao visjeti iznad prvog štanda i ne može ga dohvatiti. Slažem drugo, duže uže. Spuštam se po njemu i nalazim Pavla možda 7-8 metara iznad štanda, ali ujedno vidim da nam je uže točno u smjeru kojem dvojica Slovenaca upravo penju. Jedan od njih je i na štandu na koji se mi moramo spustiti. Na svu sreću Slovenci stoički podnose naše uže koje ima visi iznad glava i naš dolazak na štand. Pozdravljaju i još pomažu raspetljati uže koje se ulovilo iza pukotine u stijeni.

Sve je ovo potrajalo još možda pola sata i konačno smo se spustili do dna stijene. Absajl po smjeru Danaja je stvarno lijep i vjerojatno, ako nema ovakve petljancije koju smo mi imali, brz. Nije nam trebalo puno da se spustimo u Klance gdje se već okupio ostatak društvo. Pita nas Komandant Marko već iz daljine: "Kako je bilo". Velim ja "OK".

Pavao šuti – zna on kakav je to "OK" – čuo ga je već. Samo veli Marku: "Uže nam je bilo prekratko". A Marko će mu na to: "pa na vrhu ti piše 2x40".

Samo ga je pogledao, a ja sam spustio glavu i potiho se povukao po pivu.
Hvala Pavle (i oprosti), Tina i Marlena.