Pošto su svi napisali ljepe izvještaje koje je bio užitak čitati poput ispijanja gemišta, jedino što je meni ostalo za napisati je kako sam izgubio djevičanstvo, kako sam ostao defloriran tamo negdje na stijeni. Na nekih 70 metara visine okomite stijene koja se svija poput gimnastičarke, tvrde poput maloljetnice, sa navodnim grifovima do kojih je teško doći poput striptizere (tu su samo ih treba naći i primiti) zaputio sam se u svoj prvi dugi smjer. Bilo je to u veloj dragi na zapadnoj strani koja je navodno 0k... Moj partner bio je fićo, čujem, stara iskusnjara, te se potajno nadam, prvi mi je put, neće boljeti - iskusan je...
Strpljivo čekamo ulaz u smjer, ispred nas neko penje nešto, zihra ga neki lik kojem se plete uže koje je bacio u trnje i moli svoju gospođu koja se užasava visina da mu raspliće uže na rubu provalije uz upute ne gledaj dolje... Napokon odu...
Krećemo sa prematanjem štrika, navezivanjem, i provjerom komunikacije i opreme kao da idemo na sladoled... Kad najednom sjetim se bitne stvari i pitam: fićo, a ke ak neko od nas padne...? Fićo odgovara: dobro pitanje... Ha niš... Drži štrik :-)
Ostalo je samo za reći, penjem - penji...

I tako krene fićo prvi... Ide pomalo, gledam ja kud on ide i tako punu minutu dok nije nestao iza stjene podut kineskog zida... Štrik pomalo ide, mislim si dobro je, ne pada... Držim štrik ko zadnju pivu na fešti da ti neko nebu zel i čekam... Jedino na što mislim je kako ću negdje gdje ne vidim, no ohrabrujuće poruke od drugih školaraca da se ima za što primiti mi daju nadu i utjehu kao nevjerniku koji je pronašao boga... Najednom niotkuda, laganim povjetarcem nošene riječi, branko, pusti osiguranje... I tako počinje... Nakon prevučenog štrika, vrijeme je... Penjem...
Krećem polako... Ispipavajući stijenu kao sljepac djevojku i mislim si kak mi dobro ide... Vidim nadolazaći zavoj kao obline xxl modela i sviđa mi se... Pobogu što ne valja samnom... Ispod mene bezdan, ne znam i ne vidim kud idem i koliko daleko a sviđa mi se... Grifovi sve rijeđi i manji a sviđa mi se... Nešto nije uredu samnom... Promašio sam izgleda sve grifove a sviđa mi se...
Najednom se nalazim kod nadam se zadnjeg kompleta za pokupiti prije štanda viseći na dva prsta sa penjačicama na trenje... Ima grifova, ljepo je, nije problem, može se... Sve riječi iz "the best of" knjige "kako je sotona prevario svijet" mi prolaze kroz um... Gledam zadnji komplet nadohvat ruke i mislim da li ću sjest i odmoriti napaćeno tijelo ili kao batman nastaviti dalje... Provjeravam sa fićom... Fićo, jel ima još puno...? - ma nema, mašem ti, e mi vidiš ruku...? - ne... - a onda jebi ga...
Ima... Ha ništa... Snage za 30 sekundi u tijelu i odluka... Mičem komplet i krečem dok još mogu... Gledam štrik koji ide vodoravno, u slučaju pada letim desno u stjenu sa maksimalnim zamahom od jedno 4 metra koje ću vjerojatno preživiti i ostati visiti iznad onog bezdana... Što možda i nije problem, no... Kako gore... Ko će toliko prusicirati... Ima ljudi iza mene... Puno pitanja za tako malo prečkanja... Uvučem muda kao nakon seksa s maloljetnicom, uzimam komplet i krečem... Grabim se prstima za neke neke mini čašice (ili po bejukovom bi mogel spati nutra), prečkam ko speedy gonzales i najednom drvo i fićo... Bogovi stjene su me čuli... Lovim se jednom rukom za drvo ispod pazuha sa jedne, a stijene sa druge strane i ostanem visiti neodređeno vrijeme dok tijelo nije dobilo kisika koliko moja pluća dopuštaju... Fićo se smije... Nakon povratka svijesti dolaskom sviježih zaliha kisika lagano se penjem i paničarim (da, dvosmisleno je)... Lagano priprema za dalje, provjere i fićo ide dalje nakon uživanja u pogledu... Ide on pomalo... Tucka... Ne izgleda teško... Nestaje... Štrik stoji... Ništa... Fićo...? FIĆO...?! Ništa... Čujem da se razgovaraju, samo ne samnom... FIĆO...?!?! i tako dok nisam skoro ostao bez glasa... Eto fiće... Kaj je...? - - Gdje si...? Kako si...? Sve 0k...? Si na štandu...? Kaj se događa...? Eto, malo se spomina... Napravi štand i krećem (nakon odrađenih procedura)... Dolazim gore i vele ima mjesta... Di...? - Pa tu... Ajde...
Nekak se stacioniram i pomalo kod marte na absajl... ALI! Marta ide dalje i to dolje... Veli bum se snašel, ima ko zna... A tamo jura sa djevojkom... Naravno zna se ko ide prvi... Onda pičkice... Dakle idem kao drugi, sve pretjerano provjeravam, i pomalo prema dolje... A dolje dvije djevojke... Same... Žurim se dolje, a kad tamo jura brži od mene i svaki prijedlog postaje čudan... Pokupimo svu opremu i natrag u kamp...