KOBRE, ĆELAVI DABRE
Tradicionalni Mateljanov lonac samo što nije gotov. Uđeš u dom po pivu i osjećaš da će večera biti odlična, no vani Marta hoda oko ljudi i dogovara s osvajačem Bejukom sutrašnje pohode po Dabrovima. Pola puta alpinističke škole smo prošli i nema više laganini, dolazi Marta do mene i objašnjava mi da sam sutra u navezi s Tambačom, mitskim bićem u društvu s kojim tko god ode u pohod na neki smjer izađe zelen i uplakan te se baš i ne pojavljuje na sljedećem izletu ;). Sva sreća da je došao Mateljanov lonac na stol pa sam zaboravio na te sve strašne priče o Tambači i sutrašnjem pohodu.
Plan je izrađen, 2 smjera do 12h i onda još 2 do 16h i krećemo u 7.00 da iskoristimo uvijete dok je trenje još dobro jer kasnije ni nema nekog prevelikog smisla penjati??? Odlučujem uzet još jednu zdjelicu gulaša jer po svemu sudeći, trebat će mi sutra.
Jutro je ali ne tako rano kao što je planirano i krećemo Tambača i ja u nekakvo lagano zagrijavanje, 6a+ samo ploče...sva sreća da je dovoljno rano da trenje još uvijek drži. Zagrijali se mi i usput nabrali nešto začinskog bilja te „lagano“ odšetali prema Kuku od Korita. Dolazimo do ceste i table sa skicama svih Kukovima i smjerovima u njima. Odluka pada da idemo u Tempo Vulcan, 120 metarski smjer s 4 dužine (5c,6a,4b,4a). Prolazno vrijeme nam je malo slabo, jer smo krenuli nešto kasnije od planiranog tako da ovo moramo brzo popet i absajlat kako bi stigli još barem 2 smjera popesti :D. Moj zadatak je blejat u tu tablu te naći ulaz u smjer i proučiti kud trebamo ići po smjeru. Proučim skicu te napravim nekoliko koraka od ceste prema Kuku od Korita (na zapad od ceste i parkinga, preko puta ploče) i evo ga, već je tu taj prekrasni vapnenac. Podignem pogled prema gore, a kad ono evo i nekog spita doduše malo dalje postavljenog nego što bi očekivao, al ajde izgleda laganini penjanje do njega. To je to na rubu kuka sam, vidim spitove i mislim si to mora biti Tempo Vulcan.
Navezujem se i krećem u prvi cug. Ide to sve nekako glatko ali nagib postaje sve manji a i grifovi isto. Veli mi Tambača, ako sam fulao smjer da smo u nekom 6c smjeru+...odlično. Sve postaje ćelavije i ćelavije, a trenja sve manje i manje zbog vjerojatno jakog sunca...ne razumijem se baš u to. Dosta teško ukopčavam predzadnji spit i gledam dalje gore di da idem, a kad ono ništa. U glavi mi je ako sam u krivom smjeru bit će veselo i odjednom pogledam lijevo a kad ono tamo spit s malom zamkicom. Oduševljeno gledam prema njemu i razmišljam koji k bi ja sad trebao napravit. Prečkanje po ćelavoj stijeni pa onda još malo prečkanja po ćelavoj stijeni do štanda (meni je to izgledalo ko da po pločicama u kupaoni moram hodat).
Sva sreća pa je neko zamkicu ostavio da se može za nešto primiti. Drugi cug možda nema kaj za primit, al je zato barem dovoljno gladak da možeš sve na trenje proć, nevjerojatno. Do tada nisam znao da mogu psovati u smjeru, al eto sad sam saznao. Uz Tambačino konstantno bodrenje uspjevam proć taj cug. Zadnja dva cuga su šetnjica sa dosta vegetacije pa Tambača i ja zaključujemo da volimo samo ćelave stvari.
Par absajla do dole i eto nas na parkingu, Tambača spreman za nove pohode, a ja ne znam jel bi plakao ili smijao se ili šta? Nakon malog predaha ipak krećemo u nekom novom smjeru, al to je neka druga priča koja dokazuje da s tim mitskim bićem možeš izaći iz smjera kao muškarac i bolja osoba, a ne samo kao uplakana i izgubljena curica. ;)