„You are not your job, you're not how much money you have in the bank. You are not the car you drive. You're not the contents of your wallet. You are not your fucking khakis. You are all singing, all dancing crap of the world.“
(Chuck Palahniuk: Fight Club)
Iz rastaljenog Zagreba smo krenuli kasno popodne, oko 18:00, umorni od cjelodnevnog pakiranja, prepakiranja, dodavanja i izbacivanja uglavnom nepotrebnih sitnica. Trotter je prduckao na parkingu i lakomo gutao gomile stvari porazbacane po prljavom asfaltu. No čak je i njegov ogroman apetit umalo bio poražen – vrata teretnog prostora/spavaonice/dnevnog boravka/ostave su se mogla zatvoriti samo na silu: u maniri tokijskog profesionalnog gurača gomile u podzemnoj željeznici (Tokio subway crowd pushers) – lika plaćenog da svako jutro, s bijelim rukavicama i u precizno popeglanom odijelu ugurava ljude u pretrpani vlak kako bi na vrijeme stigli na posao. U našem su slučaju bijele rukavice zamijenjene znojavim žuljavim dlanovima oblijepljenim medom i propolisom, čiji se vlasnik još uvijek prpošno šepirio u (ne zadugo) čistoj i mirisnoj crnoj potkošulji i s nehajno zabačenom crnom šiltericom ofucanih šavova. Još uvijek ne znam kako smo sve te stvari ugurali u vozilo.
Dakle, prva postaja Croduxova benziska na samom izlasku iz grada na kojoj smo dotočili diesel, kupili slovensku vinjetu za 116,00 kn te čisti i mirišljavi započeli svoj alpski dio godišnjeg odmora.
Bregana – donedavno granica između Balkana i Europe, a sada mutna linija između europeiziranog Balkana i balkanizirane Europe. Naše uvjerenje da ćemo neometano i veselo otprduckati kroz granični prijelaz, s obzirom na vozilo s kojim smo to kanili izvesti je bilo djetinjasto neosnovano. Naime, nešto poput trottera se već godinama nije provelo tom cestom, vjerojatno od raspada Jugoslavije. Još je samo nedostajala kreštava kokoš zavezanih nožica koja nervozno lamata krilima u zadnjem dijelu auta i blago usmrđena svinjska glava s neto završenog oproštajnog slavlja. Vozač je potkošulju već imao, iako ne bijelu i umrljanu masnim komadićima odojka. No iole maštovitom cariniku to je bilo sasvim dovoljno da pokaže interes za naše namjere.
Carinik: „Kam grete?“
Mi: „Grosglock... ovaj... Studlgrat, ne?“
Carinik: ?
Mi (vidno iznervirani neznanjem carinika): „Ma Alpe, no? Austrija!“
Carinik (koluta očima, vraća dokumente i nervozno odmahuje rukom kao da tjera muhe): „Ja, ja, srečno. Adio.“
Suprotno našim očekivanjima (s obzirom na dan u tjednu i doba godine) cesta je bila relativno pusta. Možda zato što su nas svi prestizali, uključujući i kamione za koje se još uvijek pitam kako su uopće prošli tehnički. Neki Koprekovi hilbiliji su iz zvučnika širili sjajne vibracije i zajedno s ispijenim enormnim količinama vode nam pomagali da zaboravimo nesnosnu vrućinu koja je polako, ali sigurno probijala pomno nanesene slojeve dezodoransa.
Ulaz u Austriju je zaista spektakularan. Skoro 8 km dugačak tunel kroz planinsku skupinu Karavanke ostavio nas je bez daha. Doslovce. Vrućina je bila nesnosna, a tunelarina neočekivana. Zajedno s austrijskom vinjetom iznosi 16,00 eura. Iznenađenje nas je toliko preplavilo da smo austrijskog carinika na izlazu iz tunela zamijenili s austrijskim kontrolorom vinjeta te mu uporno i vidno iznervirano na balkanskom dijalektu govora tijela (neartikulirano upiranje kažiprsta u netom nalijepljenu vinjetu nasred šajbe) pokušali dati do znanja da IMAMO vinjetu. Cijelo vrijeme, on je pristojno i strpljivo tražio da mu pokažemo dokumente.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Karavanke
Karavanke se pružaju u smjeru istok–zapad, u duljini od 110 km. Na sjeveru su ograničene Celovačkom kotlinom (Austrija), a na jugu dolinom Save i Kamniško-Savinjskim Alpama (Slovenija). Dijele se na tri glavna usporedna pojasa: sjeverni vapnenački (permske, trijaske i jurske naslage), srednji granitno-metamorfno-tonalitni i južni vapnenački pojas. Najviši vrh Karavanka je Stol (2236 m). U zapadnom je dijelu najpoznatiji masiv Golica (1835). Za pleistocena je na Karavankama bilo nekoliko ledenjaka, od kojih su se najveći spuštali sa Stola. Rijeke su kratke i pripadaju porječju Save i Drave. Šume, osobito u istočnom dijelu, pokrivaju 3/4 Karavanka. Najslabije je naseljeno područje vapnenaca; naselja dopiru do 1320 m visine. Stočarstvo je značajna privredna grana; na velikim pašnjačkim površinama uzgajaju se uglavnom goveda.
Austrija je krasna. Volimo Austriju. To posebno vrijedi za OCD slučaj poput mene. Uredno nanizana sela s prekrasnim cvjetnim okućnicama u zagrljaju sutona podsjećaju na najdivnije pejzaže iz dječjih priča o alpskim prostranstvima. Malo lošija signalizacija tek je neznatno narušila bajkoviti ugođaj – dok je Michelin route planner tvrdio jedno, Osmand offline maps na Jagorovom mobitelu je risao drugo, a stvarnost koju smo u mraku jedva nazirali zbog izblijedjelih ploča i putokaza je nepobitno upućivala na sasvim treće. Provodili smo se ne baš sjajno, neprestano imajući osjećaj da se, poput Alise u zemlji čudesa, stalno smanjujemo i povećavamo i gubimo pa ponovno nalazimo putokaze. Pejzaži oko nas su se naizmjenično povećavali i smanjivali, ovisno o trenutnoj sposobnosti orijentiranja. U jednom smo trenutku čak umalo pogazili Cheshirsku mačku dok se cerekala pokušavajući pretrčati s jedne strane ceste na drugi. Poput pravih pustolova ganjali smo zavoje prema zapadu i posljednje zrake sunca koje su bježale iz moćnih alpskih vrhunaca, vjerujući da ipak idemo u pravome smjeru.
U tami noći se dobrim dijelom izgubila i signalizacija pa smo umalo promašili cestu za Kals am Grossglockner. Krajičkom oka smo uspjeli uhvatiti putokaz koji nas je skrenuo u pravome smjeru, prema posljednjoj dionici našeg današnjeg puta. Par kilometara prije Kalsa slučajno smo pronašli uređeno ugibalište na makadamskoj cesti – grillplatz s nadsvođenim stolom i klupicama. Parkirali smo trottera, namjestili krevete te usnuli divan san o pustolovinama koje su pred nama.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Grillplatz Kals am Grossglockner (LAT/LONG: 46,98291 N / 12,63320 E)
Platz je poveliki, s lijepo uređenim vatrištem i nadsvođenim stolom i klupama. Izgrađen je u tipičnom germanskom alpskom stilu što znači da NE prokišnjava i uredno je do te mjere da bi i najokornijeg pucka navelo da koristi kantu za smeće. Na vatrištu je čak i rešetka pa ako vam ne smetaju ljepljive naslage ulje od prethodnih nebrojenih roštiljanja, ne morate ponijeti svoju. Jedini nedostatak je nepostojanje skrovitog mjesta na koje i car ide sam i pješice te blizina kamenoloma (tok do) koji rano ujutro remeti miran san. Postoji i tamnica za patuljke: čini mi se da je gornja granica 1,65 m pa sam spavala s jednim okom otvorenim za slučaj da Jagoru padne na pamet baciti me tamo među komarce i paukove.
O lijenog li dana ovlaženog kišicom koja rominja i rominja i rominja... Sjajno je spavati uz zvuke kišnih kapi dok im trotter svojim trošnim, ali žilavim limom daje posebnu čar. Snove smo umalo produljili debelo do podneva. Buka bagera iz susjednog kamenoloma nas je, nakon nekoliko roštilj-krugova u stilu „još samo 5 min“, napokon istjerala iz limenog brloga. Nakon zakuhanog Zagreba, magla koja se provlačila šumom je bila dobrodošlo osvježenje. Ne zadugo – uskoro smo se počeli blago smrzavati i čeznutljivo gledati prema toplom jugu. Volimo sunce. Napokon je, oko 13:00, mali moćni dizelaš iz prošlog stoljeća vrištao iz petnih žila u bezuspješnom pokušaju da nadglasa bager iz susjednog kamenoloma.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Grossglockner (3.798 m n.m.)
Grossglockner je najviši vrh Austrije, smješten na granici Koruške i Istočnog Tirola. Najviši je vrh grupe Glockner grupe, a planina se u biti sastoji od dva vrha: Kleinglockner (3.770 m) i Grossglockner (3798 m) koji su odvojeni (ili spojeni) sedlastom formacijom Glocknerscharte.
Pažnju šire javnosti na taj je vrh prvi privukao Belsazar (Balthasar) Hacquet, francuski prirodoslovac koji sam sebe opisuje prvenstveno kao kemičara. Inače je bio i ratni kirurg (u Idriji), profesor anatomije i kirurgije (u Ljubljani), bavio se i geologijom i botanikom (uglavnom na području Kranjske i Istre). Među prvima je istraživao Julijske Alpe. U periodu 1779.-81. putovao je u okolici Grossglocknera te o tom i napisao knjigu. Time je privukao interes i naveo lokalnog biskupa (Franz Xaver Salm-Reifferscheid) da s generalom Sigismundom Ernstom Hohenwartom i barunom Franz Xsaver von Wulfen započne pripreme za Grossglockner ekspediciju. Unajmili su dvojicu braće stolara Martina i Seppa Klotza iz Heiligenbluta da među prvima istraže mogućnost penjanja na vrh kroz Leitertal dolinu (strana Grossglocknera s najmanje leda). Braća su izgleda učinila i više nego se od njih očekivalo te se vjeruje da su se 23. srpnja 1799. uspeli na Kleinglockner.
Mjesec dana kasnije započinje biskupova ekspedicija: gradi se sklonište (Salm Hut) i put kroz dolinu je pripremljen za biskupa da do skloništa može doći na konju. Na ekspediciju kreće 30 ljudi, među njima i biskup Salm, general Hohenwart i barun Wulfen te braća Klotz. Zbog lošeg vremena prvi pokušaj propada, ali 25. kolovoza 1799. Hohenwart i barem još četvorica (uključujući braću Klotz) stižu na Kleinglockner i instaliraju jedan od prvih križeva na alspkim vrhovima (koji je uostalom i bio jedan od ciljeva ekspedicije). Nezadovoljan što se nitko nije uspeo na vrh Grossglocknera, barun priprema drugu, još veću ekspediciju sljedeće godine.
27. srpnja 1800. kreće ekspedicija od 62 sudionika, među njima pedagog Franz Michael Vierthaler (napravio mnogo na području pedagogije, veliki zagovornik praktičnog učenja, ispred svog vremena) i botaničar David Heineich Hoppe (dao veliki doprinos alpskoj botanici), kroz Leitetal dolinu. Braća Klotz s još dvojicom seljaka postavljaju fiksno uže na strmijim dijelovima do kraja Glocknerleitl, čak grade i drugo sklonište (Hohenwarte Hut). Prema dostupnim zapisima, na vrh Grossglocknera su se popeli samo njih četvorica i lokalni svećenik.
Put prema Lucknerhausu gdje je i parking na kojem ostavljamo auto vodi uskom alpskom cestom i košta 10 eura. U toj zemlji ništa nije džaba, kao da nikad nisu živjeli u istoj državi s pola Balkana. Od parkinga do Studlehutte je oko 2 sata hoda, no čak je i nama to uspjelo prijeći za sat i pol. Austrijske markacije su očito bliskije hrvatskima nego slovenskim. Iako put nije posebno zahtjevan, divno je stupiti na drvenu terasu toj fascinantnog zdanja. Zaklecala koljena, zatitrala suza u oku dok se iz dubine glasnica izvija prigušeni krik (ili jecaj) olakšanja i zadovoljstva. Već smo s terase mahali Alpenverein iskaznicama prema osoblju. Odmah smo se predbilježili za večeru i odjurili provjeriti ta divna skupna ležišča o kojima svi govore. Soba 2, kreveti 19 i 20. Osim naša dva, zauzeta su još tri kreveta na suprotnoj strani ležišča. Kao da će nas to spasiti buke zbornog hrkanja. Svaki je krevet opremljen jastučićem i dvjema dekama, mi smo dodali samo lajner kojeg smo donijeli sa sobom.
Večera počinje u 18:30 točno. Alzo dakle... Jedino što smo prethodno saznali o toj večeri jest da se radi o švedskom stolu s kojeg možemo jesti i jesti i jesti… dok se puknemo. Isprva nas je pokosilo razočarenje: na stolu su servirane samo dvije juhe – jedna bistra, druga gusta (od tikvica), uz zasebno servirane priloge: krutoni, mesne okruglice, kuglice od tijesta, pržene bučine sjemenke, fino nasjeckani svježi peršin... Dakle, kad se nekome poput nas propusti napomenuti da se radi tek o prvom slijedu (zbog gladi nismo primijetili školskom kredom velikim slovima ispisan cjelovečernji jelovnik u razini očiju) ne može se ne očekivati da od svega serviranog napravimo čušpajz. Gusti, hranjivi, obilni čušpajz. Bistra juha nas nije zanimala pa smo u krem juhu umiješali dvije mesne okruglice (veličina im je nešto manja od prosječnih maminih ćufti) te po malo od svega dok se juha nije pretvorila prilično gustu kašu u kojoj bi i žlica stajala okomito da smo ju tako zapiknuli. Ukusno, obilno i vrlo zasitno. Umalo smo se zagrcnuli posljednjim zalogajom izdrobljenih mesnih okruglica kad su na stol donijeli drugi slijed – salate: ribana i decentno začinjena mrkvica, ribani kupus u vrhnju, krastavci začinjeni jogurtom, zelena salata s radićem, paradajz s mozzarelom, paprika i krastavci preliveni pikantnim dressingom, a uz sve te divne salate fino narezane (skoro pa k'o flis-papir) šnitice kuhane junetine blago začinjene i prelivene sirupom od malina, pureći naresci u bijelom umakom (nedefiniranog porijekla) i tanke štangice od tijesta omotane hrskavo pečenim listićima špeka. Na tanjuru opet svega pomalo, a količinski kao da je sutra sudnji dan pa treba u sebe utrpati sve ostatke iz frižidera. I sve zaliveno pšeničnom pivicom. Do trenutka kada smo završili sa salatama, želudac nam je već nalikovao na prezreli patlidžan (vjerojatno mu se ni boja nije mnogo razlikovala od patlidžana), a osjetilni pupoljci na jeziku su potpisali kapitulaciju i obamrli do daljnjeg. A onda konačni udarac – glavno jelo: špageti bolognese, žganci zapečeni sa sirom i paradajzom, pečena svinjska rolada s pire krumpirom i umakom od dinstanog povrća ili juneći odrezak s tjesteninom u šalši. Najprobavljiviji nam se, nakon svega proždrtog, učinio bolognese, no nakon nekoliko zalogaja sam definitivno posustala dok je Jagor stoički u sebe utrpao cijelu porciju. Mislili smo da smo i siti za naredna dva dana kad su na stol iznijeli desert. S obzirom da smo se već do te mjere ubili u hrani, zašto onda ne bismo ovaj gastronomski užitak na 2.802 m n.m. zaokružili carski, s desertom pa kud puklo da puklo? Doslovce. Uz čitavu lepezu različitih sireva, ipak smo se, skromno i da svi vide kako smo skromni, bacili na puding i omanji grozd. Dvije jabuke koje smo zgrabili za sutrašnji uspon smo neprimjetno ugurali ispod majice. Rezultat: utroba u stanju šoka, a vjeđe neizdrživo otežale pa smo u krevetu već u 20:00. Platiti smo morali odmah nakon večere – 74 eura za oboje za večeru i spavanje. Plan nam je vratiti se u Studlehutte nakon uspona pa smo rentali i ormarić za 10 eura (pologa). Kupaonica je besprijekorno čista, a moguće se i otuširati za 4 eura (ako se netko može nasapunati i isprati u 3 min koliko teče voda). Tko je vidio prati se u brdima, osim ako je riječ o zubima? Otprije smo dobili informaciju da se pitku vodu može kupiti u domu za nekoliko eura, ali voda u kupaonici je 0 eura i pitka je. Dobro da smo si i iz auta doteglili 8 l vode. Za svaki slučaj.
I napokon san... Divno vedro zvjezdano nebo, mjesec sjajan, a prozor bez zavjese ili žaluzine, a krevet tik uz prozor. *bemliti mjesečinu… Orion mi je prestao biti romantičan već nakon 10 min.
Alarm se, naravno, aktivirao baš u trenutku kad sam napokon zaspala jer se mjesec ipak udobrovoljio preseliti na drugu stranu nebeskog svoda, nevidljivu s mog kreveta. Soba i dom su divni, ali zrak... Zagušljivo i vruće do te mjere da je lajner bio sasvim dovoljan za spavanje. Crveno-bijeli jastučić s kvadratičastim uzorkom je divan ukras na drvenom krevetu prekrivenom crvenom plahtom i crveno-bež dekama, no funkcionalnost mu je vrlo upitna – pod glavu kao da sam stavila grudu vate obloženu lijepom tkaninom, a nemam veliku glavu. Sve u svemu ne baš udobno provedena noć.
Ustali smo u 4:30, uvjereni da smo među prvima jer je službeni doručak tek u 5:00. Naravno, uvijek ima većih nabrijanaca i entuzijasta tako da se na terasi oveća grupa Mađara već spremala za polazak. Ruksake smo pripremili večer prije pa smo se brže-bolje išuljali iz doma bez doručka i kave, a u 5:13 je započelo naše cjelodnevno tabananje.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Stuedlgrat (jugozapadni greben)
Prvi uspješni uspon ovom rutom pripisuje se Josefu Kehreru i Peteru Groderu 10. rujna 1864, uz pomoć Thomasa i Michaela Grodera prilikom silaska. Razlog postavljanja ovog smjera je nastojanje planinskih vodiča da pronađu lagani smjer iz njihovog sela direktno na vrh kako bi privukli turiste u Kals, a ne Heiligenblut. U to je vrijeme postojalo rivalstvo između sela u njihovom nastojanju da privuku što više turista. Zbog toga su u narednim godinama i postavljene sajle u smjeru pa je taj smjer umalo postao „via ferrata“. No tijekom godina sajle su uništene pa je Stuedlgrat opet penjački smjer. Ime je dobio po Johannu Stuedlu, poslovnom čovjeku iz Praga koji je sponzorirao građane Kalsa, a ujedno i osnovao planinske vodiče u Kalsu. Također je jedan od osnivača njemačkog alpinističkog kluba.
Putokaz kaže da nam je do ledenjaka potrebno sat vremena pa još sat vremena do ulaska u smjer i sat vremena do prve kontrolne točke, tzv. fruštukplaca (Frühstückplatz) na 3.550 m n.m. Do ledenjaka smo se dovukli za sat vremena, ali je tada krenulo moje prtljanje s derezama, gromoglasno urlanje želuca naviklog na doručak neovisno o okolnostima i čangrizavo režanje na sve i svakoga što me pokušalo ubrzati. Petljanje s automatskim derezama bi bilo još dugotrajnije da ih nismo večer prije namjestili na gojze posuđene od Sunke. Vjerujem da bih potukla sve rekorde u duljini uspona do prve kontrolne točke. Da stvar bude gora, žuljevi zarađeni usponom do doma aktivirali su se i prije no što sam postala svjesna da hodam i neumoljivo su pritiskali petu u nastojanju da izbuše rupu na cipeli ili u mojoj nozi. Kad sam napokon spremna za nastavak zagazila na ledenjak, Jagor je već glasno trošio zube cvokotanjem.
Jutro je bilo zaista hladno. Nakon zagrebačkih 36 °C samo dva dana prije, uspon po snijegu na -3 °C je u najmanju ruku zanimljivo iskustvo. Posebno uz hladni vjetar koji nas je nemilice šamarao po lijevom obrazu i mamio suze. Ipak, to ne bi trebalo biti ništa za nekoga tko dolazi iz zemlje kojoj je majka orkanska bura, a otac olujni jugo. Hrabro smo preskakali špalte (njih ukupno dvije) dok su nas prestizali navezi jedan za drugim pa trećim, a Jagor plačnim glasom vapio da bi volio da hodamo brže. Na samom ulasku u smjer konačno nas je sustigao i četvrti navez, simpatični njemački par s kojim ćemo se konstruktivno družiti ostatak uspona i silaska. Doduše, njih smo propustili sami jer pojma nismo imali gdje bismo uopće trebali prestati hodati i početi penjati prvi cug.
Ulaz u smjer je na 3.320 m n.m., oko sat i pol od doma kako kaže vodič. Nama je trebalo skoro dva sata, ponajviše zbog petljanja s derezama i preskakanja doručka (barem u mojem slučaju) pa sam s veseljem progutala sendvič prije početka penjanja. Bojali smo se da ne fulamo ulaz, ali već nakon samog ulaska nabasali smo na dvije šipke u stijeni koje mogu poslužiti kao međuosiguranje – dakle, na dobrom smo putu. Ocjena prvog dijela do kontrolne točke je I-II, uz detalj III koji nam je iz nekog razloga promakao, a do fruštukplaca smo se popeli za manje sat vremena iako je stijena djelomično mokra. Orijentacija je, nakon ulaska, malo teža, ali uz brojne tragove dereza na stijeni uspješno i brzo smo slijedili pravi put.
Prva kontrolna točka u smjeru je fruštukplaz na 3.550 m n.m. na kojoj ujedno i završava lagani dio smjera. Označena je tablom koja upozorava da je do nje od doma potrebno doći unutar tri sata, u protivnom se treba okrenuti i vratiti jer je nakon nje povratak puno opasniji i kompliciraniji. Penjanje koje slijedi uistinu i jest teže nego u prvom dijelu smjera iako ocjena sama po sebi i nije jako visoka. No stijena je vlažna, nadmorska visina već uvelike utječe na brzinu, a teške gojze na nogama sigurno nisu zanemariv faktor u napredovanju. One 3 l vode koje smo oboje ponijeli sa sobom (zlu ne trebalo, jel'?) ne želim niti spominjati. Vjetar je prilično mlatio s lijeve strane grebena, ali čim bismo prešli na desnu, njegova bi silina jenjala pa se onda vratili na lijevu stranu da još malo vijorimo k'o zastavice itd.
Oko 5 m iznad fruštukplaca postavljeno je nekoliko željeznih šipki iznad kojih je anker M12 (za one koji ne znaju: ø12), za ukopčavanje kompleta. Ponad ankera obješeno je uže (promjer tanjeg brodskog užeta) s oko 3 čvora kako bi ovaj alpinistički pothvat bio što izvediviji i bezbolniji (osim za one koji tegle 3 l vode u ruksaku pa im je sama pomisao na dizanja ruku iznad glave radi penjanja po užetu otprilike jednako bolna kao i samo podizanje ruku). Naravno, kad se već netko namučio da to dovuče do ove dionice i postavi, onda treba, iz poštovanja prema postavljačima, iskoristiti za napredovanje sve što je postavljeno. Tako smo ekspresno riješili moralnu dilemu i nastavili penjati.
Tridesetak metara dalje je, kaže skica, pulpit ocjene III. Nismo uočili značaj te točke, ali vrijedi ju spomenuti budući da je kao takva izdvojena na skici. Međutim, na visini 3.630 m n.m. dolazimo do outbreak (red mark) dionice opremljene čeličnom sajlom ø20 koja ocjenu snižava na III+. Radi se o okomitoj i prilično glatkoj stijeni koju bi Boris (deda) vjerojatno usporedio s keramičkim pločicama s nešto većim fugama. Nakon toga slijedi najteži dio smjera na 3.690 m n.m. (smooth edge). Dvije su varijante izlaza na glatku blago položenu ploču: prečkanjem u lijevo uz vertikalnu ploču po polici do spita nakon kojeg se treba uspeti i prijeći na drugu stranu grebena ili uspon po vertikalnoj ploči do drugog spita kojeg se u slučaju prve varijante zaobilazi, a nakon čega slijedi izlaz na sami detalj. Odabrali smo jednostavniju, prvu varijantu. Nakon prečkanja smjer skreće u desno, na drugu, desnu stranu grebena te se nastavlja na rubni dio grebena do kojeg treba „tuljenariti“ – potrbuške se izvući u lijevo gore na glatku položenu ploču i uhvatiti za sami rub grebena koji je ujedno i jedini konkretni grif. Ima krimpavaca koji bi bez rukavica bili sjajni za napredovanje, ali kako sam nekako emocionalno vezana za svoje ekstremitete, uključujući i prste, odlučila sam se za varijantu s rukavicama i grabljenjem svega što mogu. Na samoj su ploči dva spita, jedan za drugim na razmaku od oko 1,5 m. To je ujedno i jedino mjesto koje nismo penjali paralelno i na kojem smo se osiguravali. Dvadesetak metara dalje slijedi još jedan detalj u obliku male ploče ocjene III+, no i on je dobro osiguran. Još 20-tak metara dalje slijedi ploča opremljena brodskim užetom iza kojeg se nastavlja sajla i skreće u desno. Za noge je teško naći stopinke, posebno radi gojzi pa je napredovanje do sajle isključivo na rukama. To je ujedno i posljednji detalj prije vrha.
Na sam vrh smo se uspeli oko 11:00 h, a vrijeme se već prilično pokvarilo. Slijedi brzinsko uslikavanje kraj križa, jedan sendvič i početak silaska uz prve snježne pahulje. Do tog smo trenutka bili sami s njemačkim navezom kojem smo cijelo vrijeme bili za petama, ali tada su već preko Kleinglocknera počele pristizati grupe iz smjera Erzherzog-Johann hutte po normalki kojom smo se namjeravali spustiti. Spust se pokazao kompliciranijim, dugotrajnijim i mjestimice napornijim od uspona. Tih prvih 200 m silaska je trajalo oko 2 h, prvenstveno zbog puno ljudi koji su se tim putem uspinjali prema vrhu. Svakih 10-ak metara su popikane željezne štange koje su nam olakšavale spuštanje, a zadnjih 60-tak metara smo, u dogovoru s njemačkim navezom s kojim smo se i penjali, apsajlali po spojenim užetima umjesto otpenjavali po strmoj snježnoj padini. Nakon toga slijedi tabananje koje traje cijelu vječnost. Prvo do Erzherzog-Johann hutte po snježnoj padini pa po sajlama osiguranoj stazi do ledenjaka i konačno ledenjakom do Stuedlhutte. Do doma smo napokon došli oko 16:00 h. Nije bilo potrebe prenoćiti još jednu noć u domu te smo ispraznili ormarić (pokupili svojih 10 eura pologa) pa nastavili prema autu. Žuljevi koje sam uspješno ignorirala od početka ledenjaka pa do povratka, sada su dobili društvo pa je ignoriranje postalo nemoguća misija. Do auta smo se spustili nakon 2 h, s otečenim i žuljavim nogama, ali presretni što se možemo ponovo uljuljuškati u blaženstvo limenog brloga u kojemu su mirisi čistih odjevnih predmeta polako gubili bitku s mirisima donesenim s Grossglocknera.
Odvezli smo se na Grillpatz kraj Kalsa, pojeli kinesku juhu od specijalne piletine i već u 9:00 u duetu remetili šumsku tišinu hrkanjem. Sjajan dan. Uspeli smo se na Grossglockner, na 3.798 m n.m. Jagor je vrhom glave dotaknuo 3.800 m n.m. Laku noć.
Prvo nejasno sjećanje ovog jutra je Jagorovo pitanje kroz koprenu polusna: „Je li ovo još uvijek isti dan ili je već sljedeći?“. Okret na drugu stranu uz nejasnu buku bagera iz susjednog kamenoloma i nastavak spavanja do 9:00 h. Punih 12 sati spavanja, a noge još uvijek pulsiraju. Sunce se već probijalo kroz krošnje oko Grillplatza i prilično nas je ugrijalo. Pripremili smo si tradicionalni hrvatski doručak s jadranskih plaža: kruh s paštetom i paradajzi (pomalo oskudno jer smo zaboravili kupiti kruh). Još uvijek sam podrigivala večeru od prekjučer i nije mi više bilo tako milo kao kad sam halapljivo proždirala sve sa švedskog stola. Potprali smo se pljuskanjem vodom iz zdjelice (iz koje inače i jedemo) te otišli na Wi-fi kavu i WC u najbliži kafić najbližega sela. Plan nam je odmarati se i odvesti prema Ginzlingu u Zillertal dolini, a sutradan penjati sportiće na granitu. Za početak, kavica na osunčanoj, toploj terasi malog šarmantnog kafića i usporeno skrolanje po mobitelu. Tko zna koliko bi se oteglo to hedonističko ljenčarenje uz fejs da nas Jagor, nenamjerno, ali brutalno, nije natjerao na sramni, podmukli uzmak zaštopavši školjku u muškom WC-u.
Od Kalsa do Ginzlinga nam je trebalo otprilike 2 sata lagane vožnje po lokalnoj cesti. Iako smo na ulasku u Austriju kupili vinjetu, to nas nije spasilo od dodatnog plaćanja: očnih jabučica blago izbuljenih iz duplji rukama smo hvatali zrak u zagušljivom tunelu za 11 eura i potom za popularnih 9 eura uživali u vjetru s vrhunca, uspinjući se serpentinastom cestom prema prijevoju. Doživljaj nam je donekle pomutio strah od zakuhavanja auta, no spasili smo se maksimalno nahajcanim grijanjem. Uostalom, zdravo je ujednačiti vanjsku i unutarnju temperaturu. Vani je bilo preko 30 °C.
Ginzling je slatko seoce u Zillertal dolini spickano po austrijski – svaka dlaka na svom mjestu, vjerujem da su i ribe u potoku sve iste veličine. Obišli smo nekoliko sektora sa sportićima i otišli u na pizzu u Mayrhofen, ovećem turističkom gradiću nedaleko Ginzlinga jer u jedinom restorančiću u Ginzlingu ručak poslužuju samo do 15:00. Zakasnili smo 15 minuta. Šteta što Jagor nije ranije zaštopao WC u onom slatkom seocu nedaleko Kalsa. Sada bismo gladili želudac napunjen bečkom šniclom i masnim prženim pomfrijem na terasici i gledali ribice kako ujednačeno i ritmično plivaju potokom. No umjesto toga smo se morali zadovoljiti ogromnim krekerom premazanim paradajzom u Mayrhofenu. Iako smo naručili sasvim različite pizze, okus im je bio umalo identičan, razlikovao se u samo nekoliko detalja: njegov je dressing bio donekle maštovitiji zbog naziva quattro stagione (iako nisam uspjela otkriti koji dio pizze predstavlja zimu – možda jednostavno činjenica da je bila hladna kao da pećnicu nije vidjela) dok su u mojem dressingu dominirale ukiseljene kozice zanimljivog okusa. Ni dan danas ne znam jesmo li ih teško rezali zbog tupih noževa ili je kreker jednostavno bio neuništiv.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Zillertal dolina
Dolina je smještena u Tirolu, Austrija kojom protječe rijeka Zillertal. To je najšira dolina Inntala, a po njoj su nazvane i Zillertal Alpe. Zapadno od nje su Tux Alpe dok niži zatravnjeni vrhovi pripadaju Kitzbühelskim Alpama. Najposjećenija je od svih dolina u austrijskom dijelu Tirola, a najveći grad je Mayrhofen.
Odlikuje se dugom glazbenom tradicijom – poznata je po mnogim obiteljima putujućih pjevača i graditelja orgulja. Danas su najpoznatiji po fuziji popa i narodnjača.
Dolina je prepuna penjališta i vrlo popularna među penjačima.
Nedaleko jednog od sektora je oznaka za (besplatan?) kamp pa smo se nadali da ćemo tamo pronaći malu zaravan, dovoljno veliku za malog diva trottera na kojoj ćemo dočekati i provesti noć. No površina kampa je toliko mala i toliko nakrcana što šatorima što kamperima da smo potražili drugu lokaciju. Pronašli smo je bliže selu, na ovećem ugibalištu uz potok bistre vode koji se slijevao sa strmine. Voda je, čini se, pitka pa nam je svako toliko netko remetio mir da bi si vodom iz potoka napunio karnister. U svakom slučaju, idealno mjesto s jednom velikom manom: za pronaći mjesto za nuždu trebalo je preskočiti električnog pastira (i opet je visina ograničavajući faktor) ili se mačetom probiti kroz gustiš iznad ceste i uštandati se na drvo. U ovom drugom slučaju, zbog velike strmine, postoji opasnost kotrljanja prema cesti. Odlučila sam riskirati sa strujom. Još uvijek sam blago nakostriješena.
Do kasno u noć su se auti ganjali po uskoj cesti, čak smo dobili i nekoliko susjeda, no ostaci umora su nam vrlo brzo sjeli na vjeđe...
Smrdimo. Ne znam jesu li nam se to sinusi pročistili na nižim nadmorskim visinama ili smo samo akumulirali dovoljno nečistoća (nazovimo to tako) da se vonj podigne do naših nosnica, ali jedno je sigurno: danas se fakat moramo otuširati. Pranje ili bolje rečeno predpranje s malo sapuna i malo vode donekle je popravilo miris, no nedovoljno da se lice konobarice u Ginzlingu ne iskrivi u grču nenadanog zapuha. Šteta što u Austriji ne čitaju hrvatskih 24 sata: garantirano bismo dobili bolju uslugu da znaju da se Jagor danas vinuo u zvjezdane visine. Ekskluzivan intervju s poznatim zagrebačkim visincem J. K. (36) upravo je objavljen na portalu 24-sata. U 15-tak minuta pročitao je svih stotinu komentara na članak i odgovorio na skoro sve poruke na fejsu. Sve s nehajnim i šeretskim osmjehom na licu kakav i priliči čovjeku njegove karizme.
Sportića oko Ginzliga bezbroj! I bouldera. No boulderi nas ne zanimaju. Dakle sportići. Odabrali smo ono što nam se učinilo najlakšim sektorom u samome selu da se prvo priviknemo na granit. Samouvjereno smo za zagrijavanje odabrali neki 5c i umalo prste polomili na krimpavcima. Nanizali smo desetak lakših smjerova, čak i pokoji teži (6c+ na topaka) i nemalo se začudili neujednačenosti ocjena. Ne znam je li do nas ili do granita... U svakom slučaju, nismo htjeli pretjerati jer nam je plan sutradan otići do Berliner hutte i tamo prespavati kako bismo dan poslije penjali Zsigmondyspitze.
ZA ONE KOJI NE ZNAJU: Zsigmondyspitze
Zsigmondyspitze je predivan špičasti vrh iznad 3000 m n.m. u Zillertal Alpama. Na vrh je moguće doći jedino penjući (planinari – odbimbajte), a najlakši smjer je II+ (ili III-) po UIAA. Smjerova ima nekoliko, informacije o svima možete naći na webu.
Planina ima dva imena: starije je Feldkopf i prvotno je smatran nepenjivim. No 24. srpnja 1878. su se braća Emil i Otto Zsigmondy popeli na vrh. Valjda vam je jasno od kuda ovo drugotno ime.
Međutim, prognoza nam opet nije išla na ruku. Penjući promatrali smo tmaste oblake koji su sjeli na okolne vrhove. Tik uz penjalište orila se glazba iz zvučnika krasne alpske kućice dok je vlasnik sjedio i pijuckao pivu za pivom… U jednom se trenutku pokrenuo, zgrabio kosu (pravu) i s pozamašnom dozom sigurnosti krenuo kositi koprive oko penjališta. Toliko je okretno i spretno kosio te koprive i hroptao pri svakom otkosu da nismo znali hoće li prije pasti zbog odsječene noge ili zbog infarkta. U svakom slučaju, zapodjenuli smo neformalni razgovor, otkrivši da govori sjajan engleski. I da je Englez. Uglavnom, razgovor je krenuo s glasnoće glazbe koju je netom prestao slušati (a i mi zajedno s njim), skrenuo na koprive (pokušali smo ga uvjeriti da je bolje da ih jede nego uništava, ali bezuspješno) da bismo završili na prognozi. Uvjerio nas je, sigurnošću starosjedioca, da će se oblaci istovariti gore visoko i zaobići našu zlatnu dolinu pa smo veselo i prpošno nastavili penjati i planirati večerašnji događaj, highlight of the week – pranje!
Noć smo proveli u kampu, isključivo radi tuša. Nažalost, jedini kamp u okolici je onaj u Mayrhofenu, ogroman i prenapučen kamperima i šatorima većim od mojeg stana. Nismo imali rezervaciju, ali kako ostajemo samo jednu noć, ugurali su nas na prazno mjesto u blizini kupaonica. Savršeno. Točanje pod tušem bez vremenskog ograničenja i večera i piva pod budnim okom susjeda u zlatnim godinama, uglavnom nizozemaca, sve za 25 eura zajedno. Mali trotter sasvim je slučajno apgrejdan u minibus budući da u cjeniku nemaju ništa nalik njemu – ili auto plus šator (ujedno i skuplja varijanta) ili minibus.
Lije k'o i iz kabla. Voljeli bismo posjetiti Engleza od jučer i malo porazgovarati s njim.
…
Prognoza na recepciji kampa kaže još dva dana kiše. Dok promatramo 50 nijansi sive iznad naših glava, gruntamo što učiniti. Ne isplati nam se čekati razvedravanje i uspon na Zsigmondyspitze. Još jednom smo se otuširali da se uvjerimo da su sve naslage prikupljene u proteklih tjedan dana isprane i izribane s kože, isprepadali pola kampa podbuhlim licima i nastavili put prema Innsbrucku, a najvjerojatnije odmah i dalje prema Dolomitima...
Putovati u petak po uskoj lokalnoj cesti prema najvećem gradskim središtu u okolici i to još po intezivnoj kiši je suludo. Upali smo u kolonu i vukli se poput magle, stiješnjeni sivilom odozgora i autima sa svih drugih strana. Nakon sat vremena koloniziranja valjalo je stati i popiti kavu, a gdje drugdje nego u birtiji sjajnog imena – By the Way (ili UzgredBudiRečeno). Da izgled često vara odnosno da knjigu ne treba suditi po koricama pokazalo nam se čim smo otvorili vrata birtije. Izvana omanja austrijska restauracija uz cestu koja nudi kavu i štrudl umornom putniku pretvorila se u kebabdžinicu čiji nas je vlasnik, turčin, glasno i vedro pozdravio s „Dobar dan!“ čim je saznao da smo iz Hrvatske. Pomislih, imamo ipak nešto zajedničko: djeca sunca izgubljena u kišnom sivilu hladne srednje Europe. Naručili smo espresso jer tursku kavu ne kuhaju, osim familiji (?!) i Kebab box – očito novitet na jelovniku jer je poboldan i otisnut crvenim slovima. U malim kartonskim kutijicama „za van“ smo dobili nekakve žlundrasto-masne trakice mesa koje su beživotno i omlohavljeno visjele s vilice i pomfrit. Alas, pomfrit je bio na kutijice pa se u kratko vrijeme toliko natopio masnoćom iz mesa da je više ličio na pire. Nakon nekoliko zalogaja neprimjetno sam ostatak tutnula pred Jagora; taj čovjek bi mogao probaviti i čavle. Pojeo je i svoj i moj obrok. Uz negodovanje, ali je pojeo.
Divno je opet imati pristup internetu i čačkati po fejsu. Lajkati slike, čitati popularne citate poznatih ljudi koji nam pomažu da svoj život živimo pozitivno, uhoditi prijatelje i sl. Tako smo sasvim slučajno otkrili da naši dragi prijatelji Sonja i Veljko sa svojim juniorom ljetuju u Pozza di Fassa koja nam je, eto, baš slučajno na putu prema prvoj Dolomitskoj destinaciji (Torri del Vajolet). Utrapili smo im se na popodnevnu kavu i ugodno druženje. Na spavanje nismo jer nam je srce žudilo za dalekim horizontima iako je vani još uvijek kišilo pa smo za noćenje odabrali šoderasti parking s kojeg rano izjutra kreće bus prema Torri del Vajolet. Parkirali smo se blizu potoka uvjereni da noću nitko ne dolazi na zabačeni parking utonuo u mrak. Već smo duboko utonuli u san kada se netko, vjerujem već debelo iza ponoći, odlučio vježbati okretanje pod ručnom, tik uz trotter. Ne znam koliko je dugo trajalo grebanje i struganje kotača po šoderu i bljeskanje farova, ali definitivno više neću spavati na takvim parkinzima usred sela. A u 7:00 ujutro već treba uloviti bus za Riffugio Gardeccia koji je početna točka za Torri del Vajolet. No o tome u nekom drugom izvještaju…