Kao pravi hrvatski radnik već krajem godine dobro znam kada padaju praznici u sljedećoj godini, tako da smo se već na božićnom domjenku Marija, Melita i ja dogovorile da produženi vikend 22.-25.06. provedemo u Dolomitima. Melita je nažalost otpala zbog pravosudnog, al ga je zato položila i sad je bezbrižna i takva će ostati do kraja života jeeeeeej :D. Nakon svih dogovora, pregovora, raznih bolesti i slično, u apartman u Calalzo di Cadore smo se smjestili Marija, Danilo, Pavao, Marko, Branko, Karlo i ja. Mjesto je inače 41km udaljen od Misurine i 37km udaljen od Cortine. S obzirom da nam je plan i tako bio držati se nižih brda i Misurine ovo nam je bilo skroz OK.

Prvi dan smo Marija, Danilo, Pavao i ja išli u Monte Popena Basso, smjer Diedro Mazzorana (IV). Pristup smjeru kreće iza hotela Grand Hotel Misurina. Iza parkinga je stup za elektriku i tamo kreće stazica, koja kasnije postaje označena i samo je treba pratiti. U nekim trenucima izgleda kao da te stazica vodi daleko od smjera, ali u biti onda ide skroz do stijene. U tom trenu se račva na stazicu koja ide uz stijenu i vodi do smjerova i stazicu koja vodi do vrha i po kojoj se spušta dolje iz smjera (iliti vodi na vrh Popene Basso). Postoji tabla na kojoj piše „Palestra di roccia“, tako da je nemoguće fulati. Sam smjer je super za upenjavanje, ima gomila klinova, nije težak, niti dugačak. Ukupno 4 cuga i cca 120 metara. Jedino su malo zbunjujuće alke, tj misliš da si na štandu, a u biti si tek počeo penjat, ali ako se prati skica onda je sve jasno. Zadnja sva cuga su kamini, od početka do kraja, samo kamin. Kako me ove godine ti kamini prate, onda sam to spojila, oduzimajući Pavlu priliku da gušta u njima. :P Kada izađete iz smjera, na vrhu vas čeka prekrasna livadica s pogledom na Misurinu i Tre Cime. S obzirom da smo to brzo popeli, otišli smo u još jednu IV – Mazzorana/Adler . Smjer isto nije težak i kratak je, cca 140m, a dužinu dobiva zato što se u drugom cugu prečka ulijevo , pa se onda opet vraća u desno u trećem cugu. Ovo je super mjesto ako tražite nešto ne zahtjevno jer su i pristup i silaz lagani i lijepi, a smjerovi su lagani, ali zanimljivi.

Drugi dan smo se Pavao i ja odlučili za Spigolo Jori (V). Smjer u kojeg su krenuli Marko, Kranjec i Tomašek prije dvije godine, ali odustali i otišli u Via Dimai jer su se gubili i prekasno našli smjer. Nije mi baš bilo svejedno s obzirom na Markovu priču, pristup koji je poduži, činjenicu da su ocjene konkretne, da je smjer dugačak, i za kraj još dolazi silaz feratom ili nekim groznim siparom. Dogovor je bio da si postavimo neko prolazno vrijeme za određene točke kako se ne bi dogodilo da zapnemo u mraku, pa da vidimo do kuda ćemo stići.
S parkinga smo krenuli u 08:30. Pristup do smjera kreće iza sanatorija i onda kreće kroz šumicu po puteljku. Mislim da smo mi već na krivom dijelu ušli u šumicu, tako da je daljnje traženje prave stazice bilo uzaludno. Prema vodiču pristup zvuči vrlo jednostavno, šumica, dva puteljak i to je to. E nije, jer šumica ima gomilu puteljka. Ugl. mi smo ušli kod heliodroma i onda se orijentirali gdje je stijena i gdje bi trebali doći pa po tome birali puteljak. U jednom trenu su nestali puteljci, ali su se počeli pojavljivati čovuljci pa smo njih pratili. Kad smo izašli iz šumice dolazimo do sipara, i dalje se krećemo prema stijeni, probijamo kroz klekovinu (ne, više nema čovuljaka koje bi pratili), ali srećom Pavao ugleda iznad nas kao neku stazicu s oznakom. Krećemo prema tome i dolazimo na široku stazu koju smo i tražili. Oznaka je tamo bila zbog Lavaredo Ultra Traila koji je bio taj dan. Pouka: treba pogoditi stazu koja ide ispod Pomagnona (stazica se lijepo vidi na google mapsu na satelitskoj snimci) i onda pratiti upute iz vodiča. Kada ta staza krene naglo prema dolje, treba ju prestat slijediti i krenuti po manjim stazicama gore (pratiti čovuljke). Tu sada kreću one I-ice koje vidimo na skicama iz engleskog vodiča. Iako smo mi koristili skice iz talijanskih vodiča koje su bolje (skica1 i skica2). A slika1 nam je bila od super pomoći za orijentaciju dok smo pristupali stijeni. Mi smo se prvi put navezali na prvoj III na skici, ali nakon toga se hoda još jedno 200m bez navezivanja tako da preporučam razvezivanje i slaganje špage. (Gledala sam ekipu koja to nije napravila i lik je doslovno upao u klekovinu, a ispod njega je bio ponor. Navlačili su ta užeta i stvarno nije bilo lijepo za gledati). Od tamo gađate doći do bijele rupe (bijela točka na slici1) u stijeni (barem meni to tako izgleda). Vodi vas stazica tako da se nije teško orijentirati. Kada dođete tamo vidjet ćete nekakvu ploču. Tu se i dalje ne navezujete nego još 100m gore ne navezani, a onda ćete doći pod ulaz u smjer. Prvih 4 cuga je zajedničko IV – Dimai i V - Spigolo Jori. Prva IV-ka je konkretna (što smo očekivali jer nas je Marko večer prije upozorio). Ima klinova i ako pratite skicu nemate problema. Nakon 4tog cuga smjerovi se odvajaju, Spigolo Jori ide lagano u desno i dolazi se do velike police po kojoj se hoda u desno. Ima plava strelica i veliko J koje upućuju kamo se treba ići. Na ulazu je opet veliko J i strelica prema gore. Dogovor je bio da ako do 14h nismo došli do odvajanja abseilamo dolje. Naime, u vodiču piše da je nakon ove točke brže ići prema gore nego prema dolje. Do police smo došli u 13h tako da smo imali vremena malo odmoriti, pojesti sendvič u i pol 2 biti pod smjerom. Prvi cug nakon velike police je IV+ koju ja potežem, i sam ulaz je dosta čvrst. Prva V-ica je pripala Pavlu i izgledala je odozdo dosta OK, kroz pukotinu peglaš gore. Ali odozdo je izgledala lakše nego kada sam bila u njoj, u ključnom djelu sam se navukla na komplet i iščupala se van. S obzirom na sveukupne dojmove i to da nemamo vremena na bacanje, prepustila sam Pavlu da on preuzme sve V-ice. Mislim da je to bila dobra odluka. Druga V-ica ima detalj na početku, treba se izvući preko nekog trbuha, ima tri fiksa koji su postavljeni oko zaglavljenog kamenja u pukotini. Pavao je to prošao bez problema, ja sam se navukla. Sljedeća V-ica i ključan cug je i najkonkretnija. Konstantna je i nema baš klinova na bacanje, oni koji i jesu tamo su sumnjive kvalitete, a nema baš niti mjesta za postaviti međuosiguranje. Negdje na sredini cuga je Pavao zbuksao čok kojeg sam ja odlučila ostaviti (sve za uštedu vremena). Zadnja V-ica je potpuno drugačija od ovih prijašnjih i skroz je lijepa i nije teška, u biti je ono što bi ja očekivala od V-ice. Detalj je na samom početku. Poslije toga je opet došao lagani cug – IV i III. Što sam ja konačno povela, bez problema. Nakon toga je IV+ kojeg sam opet srećom penjala kao druge jer je cug bio daleko od IV+ po mom skromnom mišljenju.. Kasnije smo u engleskom vodiču vidjeli da je ocijenjen sa V, što bi bilo realnije. Zatim slijedi zadnji cug koji je dosta kratak i odmah si na vrhu. Ja sam štand napravila oko velike glondže, a kasnije sam vidjela i neki zahrđali spit malo ispod mene, no pravi štand nisam našla. Iz smjera smo izašli u 18 h. S obzirom kako je puhalo, opalila sam jednu fotku (Pogled) i odmah put prema dolje. E sad silaz. Pričao je Marko o nekoj ferati po kojoj su se oni spustili, i o nekom siparu. Mi smo prvo pratili čovuljke, onda je jedan čovuljak išao lijevo prema rubu stijene, a drugi prema dolje. Odlučiti smo pratiti ove prema dolje. Kasnije smo saznali da je ovaj lijevo vodio na feratu. Pratili smo upute iz vodiča i čovuljke (stazicom dolje prema sjeveru, pa sjevero istok kroz klekovinu) i taman kada smo ostali bez čovuljaka naišli smo na stazu 202. I u vodiču piše pratiti stazu 202. E sada, staza 202 ide prema gore i prema dolje. Nama je bilo logično krenuti prema dolje. Logično i krivo. Dok smo se mi tako spuštali po prekrasnoj stazici pitajući se di je taj sipar kojeg je Marko spominjao, mi smo u biti išli u krivom smjeru. I tako smo sa 2400m spustili na 1700m kada smo došli na raskrižje s tablom. Tabla kaže – naša dolina (Pomagnon) gore (od kuda smo došli), dolina Val Padeon lijevo i Val Granda Podestagno dolina desno. Imamo jednu crticu na mobu koja omogućuje relativno prihvatljivo googleanje za tu situaciju, ali google ne nalazi dolinu Val Grande Podestagno, tek jedna stranica izbacuje putanju staze 201 koja se srećom spaja na jednom dijelu s cestom gdje su nas konačno skupili Marija i Danilo. Tada je bilo 21h. Drugi dan smo vidjeli kuda ide i kako izgleda sipar. Ako imate nekog da vas skupi, toplo preporučam ovaj silaz. Ja sporo silazim, ali vjerujem da bi druga ekipa to preletila za čas. Preporuka je i da koristite skicu iz talijanskog vodiča jer jer je točnija.

Treći dan je odluka pala na chillanje i krug oko Tre Cime. Brutalna stijena. Cesta do gore je 25 eura, ali postoji i bus koji vozi iz Misurine, karta je 4 eura, a vrijeme kada ide morate progooglati jer sam ja zaboravila :-). Navečer smo imali zajedničku večeru koja se s obzirom na preveliki broj ljudi i premalu veličinu protvana, tava i sličnog odvila u par istih slijedova. Danilo kao glavni kuhar nije sjeo dok nije nahranio svih 6 sustanara i još 2 gosta (Tomašeka i Barbaru).

Četvrti dan nakon pogleda u nebo koje je bilo prepuno oblaka i provjeravanja prognoze svakih 5min u nadi da će ipak biti bolje, smo bacili grah i odlučili krenuti put bivšeg velikog shopping grada – Trsta. Iako je u planu bilo i konačno nešto konkretno popeti (Napoleonica), na kraju smo ipak samo pojeli pizzu, sladoled i bacili oko kakvi su to sve sportski smjerovi tamo.