Prošlu godinu sam nekako uspjela zaobići Dolomite tako da sam na pojavu Tinine tablice baš razveselila. Ove godine se nudio luksuzni smještaj u apartmanu kod Misurine, ali se naša mala čerga odlučuje na „divljaka“. Nakon slaganja tetrisa, Domina, Nikolina, Dina i ja u četvrtak poslije posla krećemo put Falzarega i legendarne crvene kuće. Na opće iznenađenje i čuđenje stižemo prve, zauzimamo mjesto u kući i lagano dočekujemo ostatak ekipe iz Hrvatistana koji se krenuo skupljati na poznatom skvoterskom mjestu. Prošetalo je pola hrvatske penjačke scene u ta 4 dana pa u strahu da nekog ne izostavim neću nabrojati nikoga. Drugo jutro buđenje, vani nas čeka sunce i more doživljaja, uzdaha i izraza neizmjerene sreće na licu „pačića“ (same su se tako prozvale) iz mog auta. Odlučujemo se za Via Giordano ocjene IV- (jedna dužina). Smjer se pokazao kao pravi izbor za prvi dan, bez većih poteškoća smo ga prošle. Malo nam je austrijska naveza (60+*2) malo usporavala na početku, gdje smo uživo pratile svađu i natezanje starijeg bračnog para, ali brzo smo se razdvojili. Ovaj smjer sam penjala prije 2 godine, ali bolja razina upenjanosti mi je pružila puno veće uživanje ovaj put. Drugi dan se odlučujemo za Via del Buco, koje su dan prije penjale Maja i Romana. To mi je ostao kao dugo od prije dvije godine. Od dvije varijante smjera mi smo potpuno nesvjesno odabrale težu. I išlo je to nama ok, bilo je malo vrludanja po stijeni, ali sve skupa je išlo bez nekih poteškoća u obje naveze. Nikolina je označila krvlju sva mjesta gdje se mogu postaviti međuosigranja u detalju 4 cuga, a Domina će opisati svoje iskustvo u literarnom uratku pod nazivom „Dvije sjede“. Nedugo nakon toga se dešava moj previd praktički cijele dužine (naknadno utvrđeno) što me dovodi do krivog zaključa gdje smo i onda su se stvari krenule komplicirati. Potegnula ja „patka“ (a u stvari točnije bi u ovom kontekstu bilo reći guska) kroz neki lagani kamin pa tamo našla štand, pa pačići za mnom pa sam onda još malo išla u izvidnici pa na kraju absail dolje i povratak u pravu dužinu. Sva sreća na pačićima koji su bolje uočile štand koji je meni promakao i na kraju nas navele na pravi put. Može me malo tiješti da s obzirom na uređeni štand za absail da nisam jedina koja je taj zez napravila, ali eto ta moja avantura nas je koštala cca 3 ekstra sata. Tako da smo fino nauživale u stijeni. Na silazu se sve lagano zaboravlja, cure s guštom prolaze po stazi, preskaču mostiće, fotkanje i lagano prema našoj crvenoj kući. Sutra dan se budimo kasno i radimo rest day, ja sam lijenguzila na Cinqe torri, a cure su uživale u šetnji s Cinqe torri prema Averau i Novelau. Ponedjeljak je vrijeme li-la, malo kišice, puše, hladno je. Neko vrijeme se nećkamo hoćemo nećemo u smjer, a nakraju se ipak pakiramo i put Zagreba sastajanjem na ručku u Trstu.

P.S. E da, izgubila sam dokumente. I od svih kartica jedino nije moguće dobiti duplikat HPS-ove kartice. Bankarske no problem, HAK no frks, Amex šalju drugi dan, Alpenverain isto šalju odmah, ali HPS ne, možeš dobiti iskaznicu opet, ali markicu moraš opet platit :-) Tako da ako već morate izgubit dokument probajte ne izgubiti HPS-ovu iskaznicu.