Vzhodna, Mala Rinka („Bolećive butine“, version 2018 vol.1)

Još od prošle godine mi se mota ideja o Vzhodna smer, Mala Rinka i ovaj utorak je pao brzopotezni dogovor s Romanom da idemo. Marko je vrlo slično razmišljao i bilo je jasno da će biti zainteresiranih za pohod. Na kraju smo se potrpali u dva auta, u „xx“ autu su bile Domina i Barbara uz Romanu i mene, a u „xy“ su boje AO Matice branili Kranjec, Marko, Antonio i Juraj. Pošto ja nemam živaca za tekmu tako da smo samo navratili do birtije u gdje su dečki gledali tekmu u Lučeu. Nakon pola sata pivice i gledanja tekme produžujemo do Logarske doline. Do doma smo došle oko 23. Romana mi je pomogla jedan dio s ruksakom te je uz svoj teglila i moj, inače tko zna kada i kako bi došla (Hvala Romana :-) ). Čekiramo se u sobu broj 3 i spavanac. Dečki su bili ekstra tihi i/ili smo se mi udrvenile od umora te i uopće nismo čuli kad su došli. Iako smo se jako trudile da budemo tihe ujutro mislim da nismo uspjele biti toliko tihe kao i dečki. Držimo se plana i do 6 smo spremne, ali zbog moje cigaretice i dok smo preuzele klinove i kladivo ipak krećemo mrvu kasnije. Dečki zbog produžetaka i penala sve pomiču za sat vremena te ih ostavljamo u domu iza nas.
Njih 4 ide u susjedni Igličev smer. Mislim da smo do 8 smo bile pod smjerom (nisam provjerila vrijeme). Došle smo do smjera i puštamo neke Slovence prije nas da nam upru put (bili su brzi tako da im se gubi trag već nakon 3 cuga). Nije bilo problem naći ulaz, a mislim da i nije bilo momaka da bi same skužile do kojeg kanala treba prečkat u prvom cugu. Smjer je stvarno super, možda je upravo ta prečka najneugodnija jer si još nezagrijan i neufuran, iako stvarno nije teška. S penjačke strane nismo imale nikakvih poteškoća. Po ocjenama, a i u stvaranosti niti jedan od dva kamina nije nam stvarao probleme. Za detaljni cug nismo sigurne ni tko ga je vodio ni što je točno kao detalj, jer onaj dio koji sam ja vodila nije bio ništa posebno zahtjevan, a dio koji je vodila Romana također nije predstavljao teškoće. Moguće da smo nenamjerno zaobišle težave. Cug -IV je još bio „najveći“ izazov jer je u jednom dijelu bilo malo teže naći mjesto za dodatno osiguranje, a klin koji je bio je baš star. Romana je morala skinut ruksak da se uspije uvući između dvije stijene da izvuče frenda kojeg sam stavila. U odnosu na izvještaj od Derežića od prije 10 godina broj klinova u smjeru je ozbiljno porastao. Ono što nam je stvaralo težave su naveze Slovenaca koje su nam skakale po glavama, iako štandova ima dosta nije nam pomoglo da ne gubimo vrijeme. Bili su poprilično neobazrivi i što je najgore nisu bili dovoljno brzi da nas preteknu i pobjegnu nego smo se konstantno gurali. Više od polovice smjera smo se gurali po štandovima, imali isprepletana užeta i to nam je stvarno umanjilo uživanje u smjeru. U jednom uskom kanalu je doslovce nastao čep i moralo se čekat da jedan po jedan prođu. Ja sam na jednom štandu kada me pritiskao set slovenskih halfova koji su još presijecali naše uže bacala svoj najbolji opus psovki na Slovence. Domina me malo u čudu gledala, ali par štandova kasnije se i ona pridružila svojim kreacijama u opus. Također se i vrijeme počelo kvariti. Sunce osim malo kroz jutro nije bilo, a s vremena na vrijeme bi i palo par kapi. Zadnja dva cuga je počelo ozbiljnije sipiti, grmjelo je i sijevalo te je odvratno puhalo. Na vrhu nas je pričekao Kranjec (hvala drug Kranjec :-) ) kako bi nam pravio društvo na silazu i olakšao nam put. Ostatak momaka nas je pričekao na ulasku u Turski žleb. Njima je bila manja gužva, ali isto nije bilo najtoplije. Na prijevoju kod ulaza u Turski žleb je toliko derao vjetar da me stvarno bilo strah da će nas odpuhati. Prvo malo odpenjavanja, pa staza po siparu pa ferata i evo nas pod ulazom u smjer. Ja sam se prva pridružila momcima koji su nas čekali, onda malo skijanja kroz sipar do doma (hvala momci :-) ). Kažu momci da im je bio super smjer i da je isto dobro poklinan. U domu smo bili nešto prije 19, popili smo zasluženu pivicu, nazdravili Marku, pojeli klopu. Prvo put auta, pa za Zagreba. Vožnja nazad je baš bila naporna, prvi dio po nekim cestuljicima koji se činio da traje beskonačno. Hvala Barbari koja je odradila drugi dio vožnje. I na kraju smo Domina i ja neplanski obišle i Svetu Klaru :-). Bend Bolećive butine se ponovno okupio i zasvirao svoju pjesmu. Prateći band Boli me koljeno također je imao nastup.