Nakon lijepog vremena u Paklenici ovog ljeta i odlaska s Kranjecom u Klin (epski podhvat o kojem je Kranjec vec napisao izvještaj – ovoga puta ja dodajem slike da vidite kako nam je lijepo bilo) i kratkog izleta u Sloveniju (solirao sam Slovenku u Triglavu, u suhim uvjetima), vratio sam se na kišni otok i prihvatio sudbinu lokalnog vremena.

Dok čekam pravu zimu i da se napokon nešto zaledi ovdje penjem uglavnom sportiće i jednodužinske trad smjerove. Međutim, sredinom 10tog mj, Eoin (Oen – po Vuku) me pita jesam li za izlet u Škotsku i ja naravno prihvaćam. Već sam penjao s njim i kul je dečko pa nemam kaj izgubit. Dogovor je pao da idemo u Glencoe (jugozapadni Highlands) i to na način da u petak nakon posla sjednemo na vlak koji vozi na sjever, sa presjedanjem u Edinburgu te dolaskom na našu stanicu Bridge of Orchy u subotu u 8 ujutro. Tamo smo ulovili lokalni bus i vozač nas je ostavio doslovno pod brdom koje je bilo u planu za penjanje prvi dan.

Kako nismo bili sigurni hoće li biti leda na stijeni odlučili smo se za varijantu zimske gojze, dereze i svaki po 1 cepin. Od opreme uže, par kompleta i kombinacija čokova, hexova i friendova. Sa klopom za 3 dana i dodatnim pizdarijama ruksak mi je težio svega 17kg. Plan za prvi dan je Curved Ridge na brdu Buachaille Etive Mor, scrambling smjer težine 2/3 i dužine 250m. Predivan sunčan dan, prelazak mrzlog potoka zasukanih nogavica, 500m visinske pristupa po strmim livadama i kamenjaru i pod smjerom smo. Odlučujemo da ćemo probati penjati nenavezani jer je stijena suha i po svuda ima nekaj za primit. Nakon prvih 50m shvaćamo da je to super odluka i da smo oboje ok s tim. Penjanje nije teško i uz malo gubljenja dolazimo do detalja. Skok od 3m sa ok grifovima prolazimo bez drame. Pred kraj smjera odlučujemo otići oko nekog tornja i tu smo našli 20tak metara neugodnog penjanja (strme, glatke i mokre ploče) gdje sam se priznajem malo i ukenjao. Tvrde zimske gojze se ne savijaju a nedostatak polica na pločama znači da ovisiš o trenju. Nakon toga opet izlazimo na sunce i sve je opet ugodno. Za sam smjer nam je trebalo 1:20h a za čitav uspon do vrha (900-tinjak metara) nekih 3h. Kako je još uvijek bilo rano otišli smo šetati na još jedan vrh u blizini i nakon toga povratak na cestu. Tu uspješno stopiramo i kroz 1h smo već u hostelu.

Sljedeći dan odlazimo na traverzu Aonach Eagach-a, najdužeg grebena u UK, ocjena scrambling 2. Nakon pristupa od 950m dolazimo do prvog vrha gdje počinje greben. Vrijeme se u odnosu na prošli dan poprilično promijenilo i sada je samo i isključivo oblačno uz povremenu kišu, ali bez jačeg vjetra. Greben je dug nekih 2,5km i varira od klasičnog livadarenja do eksponiranog penjanja po vrlo izloženom terenu. Opet smo uzeli uže i opet se odlučujemo da se nećemo navezivati dok ne postane gusto. Osim par otpenjavanja u nepoznato po potpuno mokroj stijeni smjer je totalna uživancija. U par trenutaka smo imali i super pogled u provalije sa strane tako da je bio pravi osjećaj velikih brda. Pokušali smo se kretati što brže po tom (u penjačkom smislu) laganom terenu sa idejom da na tome trebamo poraditi ako želimo napredovati za penjanje u alpama. Trebalo nam je 2,5h za sami greben te 6h sa pristupom i silaskom. Opet lovimo prijevoz i stajemo u lokalnom pubu na pivu. Mrak je već oko 4 popodne tako da većina ekipe bezobrazno loče u pubovima jer im druge zanimacije nema.

U ponedjeljak smo odlučili otići u jedan još lakši smjer (scrambling ocjene 1) ali ovaj put bez užeta. Uz popriličnu kišu (moram priznat da nisam očekivao penjanje po kiši ali očito da je to tu normalno jer boljeg nema) na pristupu smo pratili 3 trail trkača i potpuno fulali smjer. Došli smo u okomitu stijenu (po strmim mokrim livadama – Oen je tu problijedio) i morali smo odustati. Silaskom niz sipar skužili smo gdje nam je zapravo smjer ali uz pojačanje kiše slažemo se da nema smisla i da idemo dalje hodati do jednog sedla u daljini. Tu smo otkrili brdo potočića za koje se iskreno nadam da će se zalediti ove zime. Neki su i po 500m dugi sa najvećim skokovima od cca 5m što mi se čini kao raj za vježbat led.

Vraćamo se u hostel, lovimo bus i pijemo pive sve do 9:30h navečer kada uskačemo u vlak. U 8 ujutro se vraćamo zmazani i smrdljivi u gradsku gužvu i direkt na posao. Dogovor je pao da obavezno ponavljamo ovaj izlet čim zatrpa snijeg jer su smjerovi koje smo penjali idealni za zimu (ništa teže od Slovenke u Triglavu).

Link na fotke.