Prošli vikend smo Damir W. (AOV), Mirna, Romana, Zeko i ja penjali u Paklenici. Prvotnu četveročlanu kombinaciju u kojoj je Damir bio jedini muškarac u zadnji je čas poremetio Zeko i uvalio se Mirni i Romani u navez. Budući da smo si Damir i ja napikirali Pink Panthera, bojali smo se da nas ne ulovi mrak prije no što, na silazu, ne izađemo na planinarsku stazu pa smo iz Zagreba krenuli već u u 6:30, a u 9:45 se u punoj penjačkoj spremi razbježali po Paklenici. Gužve nije bilo niti na parkingu niti u smjerovima, iako je vrijeme bilo savršeno.
U smjer smo ušli oko 10:30. Očito baš ne spada u najpenjanije pakleničke smjerove: cugovi su prilično obrasli i treba pripaziti na one pakleničke travuljage. Preporučam penjati u dugim rukavima (kao Damir) da ne bi zaradili plikove po rukama (kao ja) i čupali si trnje s podlaktica. Što se penjanja tiče, sam smjer je pravi bombončić. Puno šestica, ali Pezzolatovih i solidno je pospitan (kako bi Tihomir rekao, spitovi su točno tamo gdje trebaju biti), a ima i dovoljno mogućnosti ubaciti vlastita međuosiguranja (mi smo uglavnom koristili gurtne, tu i tamo pokoji frend). Penjali smo sa 70-metarskim užetom pa je Damir pospajao 3. i 4. te 8. i 9. cug, a vjerojatno bi se mogla spojiti i zadnja dva cuga (četvorke). Za cijeli smjer nam je trebalo 6 sati umjerenim tempom. Pristup je malo kompliciranija priča. Od izlaska iz smjera do planinarske staze nema nikakvih oznaka pa smo dosta dugo bauljali po grmlju dok se napokon nismo našli iza Manitog kuka od kuda nam je orijentacija prema stazi bila jednostavnija. Na planinarsku stazu smo napokon izašli u sumrak, prošli podno Manitog kuka, pored Manite Peći i dalje, po mraku, do staze koja s Borisovog doma vodi prema kanjonu. Mirna, Romana i Zeko su već odavno popeli (mislim) Frankensteina, gornji dio Spit Bulla, najeli se, otuširali i skoro zaspali… Kod Dinka nismo navraćali jer mu kuhinja još uvijek ne radi, a oni malobrojni penjači koje znamo (Sunka, Orsat, Dašo, Iva...) su se ionako zavukli u intimu svojih apartmana.
Sutradan smo, usprkos Zekinom besramnom pokušaju da mi ukrade partnera, penjali u istim sastavima. Njih troje u Frau Bluher, a Damir i ja u Kosovo (pri kraju smjera smo se mimoišli s Antom i Ivanom koji su penjali Dreamin' of the lost friends). Nakon prve ture smjerova nitko nije pokazao poseban entuzijazam za nastavak (iako to nije spriječilo Zeku da pola puta natrag vapi kako se nikad tako rano nije vraćao za Zagreb, ostatak je prespavao) pa smo nakon pive i sendviča laganini krenuli za Zagreb.

Mirna:

Opet mi suza krenula, bemti traume iz djetinjstva i male sendviče :)

Prvi dan je trojka Romana Zeko i ja penjala Kameni krosan. Pošteno smo se sfrkali u zadnjem cugu.

Prekrasan vikend :)