Glavna misao vodilja bila je Izbjeci ceste u cetvrtak i utorak!, pa smo se slozili oko 3 dana u sastavu: Marko, Tin, Sabo i ja.
Plan je bio pridruziti se ekipi na Kozjaku u petak, otici na Tulove grede u subotu i u nedjelju zavrsiti u Paklenici.
Kozjak nas nije ostavio ravodusnim, sto zbog ljepote divljeg ambijenta, sto zbog (ne)kvalitete stijene. Naime, odlucili smo se za sjeverno orijentirane smjerove, da bi poslije saznali da su te stijene prave raspadalice, dok su juzne stijene paklenicke kvalitete. Ah, drugi put...
Nepogresivim instinktom 'Tu je stijena, tu penjem!', zapucali smo se u prvu stijenu na koju smo naisli, da bi nakon ispenjanih 50-ak metara zavrsili na sedlu i shvatili da se nalazimo na Zapadnoj skupini, prilicno daleko od ciljane Srednje skupine. No dobro, sad kad smo utvrdili polozaj, lako cemo dalje... Spustili se natrag i sumu i krcili put do ciljane stijene. Izronili smo iz sume pod citavim nizom usjeka i tornjeva i nakon kratke diskusije '... to je Zub, to je Jaruga...' nitko nije bio uvjeren da smo u pravom smjeru, no krenuli smo gore jer smo dosli penjati, ne?! Smjer bi bio sasvim OK da su grifovi ulijevali neko povjerenje, neka konstantna IV-ka, medjutim to bas i nije bio slucaj, nije se nudilo ni puno opcija za medjuosiguranja, a i bombardiranje kamenjem od strane gornje naveze samo nas je dodatno istraumatiziralo. Na vrhu pucaju prekrasni pogledi na sve strane, izmedju ostaloga i na ekipu koja je tu od jucer (na Kozjaku, ne na vrhu). Spustamo se svaki na svoju stranu, ponovo krcenje puta kroz sumu i konacno izbijamo na makadam gdje srecemo Gjurkovice i njihovu menazeriju. Oni su se smjestili u Velebitaski kamp, 50-ak metara od rampe gdje smo parkirali, dok se drugi tabor jos vecer prije ulogorio 10-ak minuta niz cestu.
Sutradan svi selimo sa Kozjaka jer je najavljena neka kisa, medjutim to nas je pokolebalo i u planovima o penjanju na Tulove grede. To se na kraju pokazala kao pogresna procjena, no sta je tu je, nikome nije tesko pao dan ljencarenja. :-) Koki nam je otkrio savrsenu lokaciju za kuhanje i kupanac malo iznad Starigrada pa tek pred vecer dolazimo u kamp, nalazimo Danila, Mariju i Filipa, i u Beach baru kujemo planove (koji se do jutra nesto mijenjanju). U nedjelju, dakle, naveze Danilo & Marija & Filip, Marko & Tin te Sabo & ja idemo u Brahma, Koki & Iva u Juhu, a Marta & Ivona u Izduzeno rebro (cini mi se).
Sta reci o Brahmu za neinicirane... lijep smjer, lagano ali konkretno penjanje, u koje se nikako ne uklapa detaljna duzina na samoj polovici smjera... izlizano dozlaboga, klaustrofobicni kamin, tijesna polica za tuljanarenje... nema tu nikakve ljepote ni elegancije pokreta. Ne zeleci ponoviti greske prethodnih naveza, Sabo i ja skidamo ruksake da bi ih poslije zamkama potezali za nama. Ja sam krenuo postavljati, no nakon drugog kompleta sam zakljucio 'Fuck this shit!' i do kraja tehnicirao po spitovima i klinovima. Velika glondza ispod tijesne police se ipak mice, sto sam zakljucio nakon sto sam se objesio na nju pa sam malo gledao kako da se uvucem na policu, dok mi je Marko sa standa nudio gurte da se navucem. 'Ma q***c, pa da pisem A1!', velim ja. 'OK...', kaze Marko, 'pricekat cu da me sam trazis!' Pola minute kasnije, 'Marko...?' Nakon toga manje-vise laganini do kraja, s time da 3-ojke iz vodica to definitivno nisu. No svasta smo tu pospajali, uz pojacano trenje, pa smo zadnjih 6 duzina popeli u 4, od kojih su zadnje 2 (nekih 100-tinjak metara) zaista prekrasne! Nekako istovremeno izranja i navez iz Juhe pa se dijelimo na silasku na Anica kuk vs. Djuza. Za preporuku je nositi u smjer cokove i frendove... vise toga sam postavio u ovom spitanom smjeru nego u klasicnom smjeru na Kozjaku.
Za kraj zasluzena pivica u klancima, osvjezenje u potoku, vecera kod Dinka, mnogo susreta (Marina, Janko, Krafna, Tina, Pavao) i paljada za Zagreb! The end!