Pred nama je bio vikend predobar za ne iskoristiti, možda i zadnji pravi za otići u Alpe. Davor je bacio udicu sa prijedlogom za Mangart… Ivona, Iva i ja smo zagrizli... trebalo je samo upotpuniti sastav.

Nakon žestokih pregovora priključili su se duo Bejuk i Kranjec, e ali sad oni ne bi na Mangart. Pa smo bacili (čak i međuodsječki) brainstorming poslije dvorane, jer si nakon par piva uvijek pametniji, međutim samo smo širili spektar opcija, a trebalo je početi sužavati izbor. I tu Marko adutira… 'A da se odemo probijat kroz klekovinu na Vežici? Ima tamo nepregledna prostranstva, možeš satima izgubljeno lunjat onuda, raste čak i preko glave, to još nismo probali. Istina, ima dosta pristupa, morali bi nešto i popeti, ali božemoj, ipak smo mi alpinisti!' Say no more!!! Prodano!!!

Prvotni plan penjanja smjera Geršak-Grčar, V+, 390m, sabotirali su dečki već u startu, pošto ih je Ivona telefonom budila, jednog u 6:05, drugoga par minuta poslije, a planirali smo polazak u 6:00! Još koja kavica po putu i eto nas na početku pristupa tek u 10h. Dosta je friško, ali budemo se ugrijali na pristupu, a taman će i sunce obasjati stijenu dok dođemo do smjera. Dakle, odlučujemo se ipak za Severozahodni raz, IV+, 220m. Pristup je po lijepoj planinarskoj stazi koja vodi do izgorjelog Kocbekovog doma na Korošici. Navodno je prije 2 godine neka Poljakinja u nekom kutku zimske sobe našla posudicu s nekakvom tekućinom i, kao svaka prava planinarka, odlučila istu zakuhati za čaj ili štaveć. Nažalost, u posudici je bio petrolej...
Do doma ima cca 1,5-2h hodanja, otkud još 30-ak minuta do ulaza u smjer (pored ogromne rupe u stijeni, kratka stazica do početnog štanda).

Formiramo naveze Kranjec & Zeko te Marko & Ivona & Iva. Krećem prvi. Stijena je ledena! Grifovi su odlični, stijena kompaktna, V+ A0 detalj u prvoj dužini nismo ni osjetili, vjerojatno iz razloga što su nam prsti potpuno utrnuli od hladnoće. Na prvom štandu već lagano proviruje sunce, no nastavak smjera ga vješto eskivira i ponovo penjemo u hladu. No ipak je sunce tijelu učinilo svoje pa prsti više ne trnu.
Smjer je općenito lagan, ima par krušljivih mjesta, ali stijena je zapravo iznadprosječno kvalitetna. Pravi detalj smjera je IV+ kamin u zadnjoj dužini. Dobro je poklinan, osim u samom detalju gdje je Kranjec uvalio još jednog frenda. Do tog mjesta treba penjati s rukama na dilfera i ne uvlačiti se u kamin dok ne postane neophodno da se dohvate koliko-toliko dobri grifovi dublje u usjeku. Za desnu nogu neke sitne stopinke, za lijevu... eh za lijevu! No, to zaista zahtijeva svega 2-3 giba i onda si opet na lakšem terenu. Izlazimo na sunce i guštamo!

Dijelimo kikiriki, sa i bez brusnica, kekse, burek, no Ivonin frape od banana i bresaka smućkan izravno u ruksaku ipak nitko nije konzumirao. I konačno... KLEKOVINA!!! Klekovina ispresijecana stazicama koje, začudo, opet vode u klekovinu. Klekovina za koju zapinju kompleti, frendovi, užeta, ruksaci, kosa. Klekovina na koju se zasereš od smole. Klekovina koju proklinješ dok se probijaš kroz nju, a onda u njoj nalaziš spas kada treba otpenjati po glatkoj stijeni do nove klekovine. Nakon oko sat vremena tog veselja izbijamo konačno na planinarsku stazu iznad doma na Korošici i sad nam slijedi sat i pol tabananja do auta. A činilo se duže, puno duže.

Na povratku stajemo na klopu u Leskovački žar Kordun u Kamniku. Za svaku preporuku, ali budi fest gladan! Povratnu vožnju maestralno odrađuje drug Kranjec, dok svi ostali krmimo i sanjamo klekovinu. U Zagrebu smo oko 01:00 u noći. Prekrasan izlet, ali sljedeći nek' bude na 20+ celzijevaca! I bez klekovine!

Nešto fotki.