Ljeto u Americi
Hej, evo da se i ja malo javim. Kao što neki od vas i znaju, ja sam cijelo ljeto u Americi, radio sam u jednom planinskom mjestu u Coloradu. Mjesto je inače okruženo 4-tisućnjacima, tako da je bilo tu i dosta planinarenja, ali mislim da to tu apsolutno nikog ne zanima tako da ću skočit odmah na penjačke izlete. Samo da vas odmah upozorim, grozan sam u pisanju ovih izvještaja, eseja i bilo čega šta ima više od rečenice i pol, tako da ako je itko osjetljiv na kvalitetu neka skoči odmah na slike, puno su kvalitetnije od napisanog. Bilo je tu dosta sportića koje nema smisla opisivati, spomenut ću samo 3 veća izleta.
1. Grand Junction, Colorado National Monument
Grad je, iako u Coloradu, pustinjski te baš podsjeća na mjesta iz američkih vesterna. Našao sam se s partnerom večer prije, kampirali smo na ulazu u taj park nadajući se da nećemo imati neočekivane susrete s policijom, iako uzimajući u obzir zabačenost i okruženost pustinjom, čisto sam sumnjao u to.
Idući dan je u planu bilo penjati takozvani pustinjski toranj na slici, jedan klasik, nepospitani smjer ocijenjen 5b+ (5.8+ po američkim).
Pristup je bio pustinjskom stazom nekih sat vremena, a polazak je bio što ranije da se izbjegne vrućina. Cijelim pristupom, stijene su bile fascinatne, pješčenjak je totalna suprotnost vapnencu, većinom je sve bilo pod pravim kutovima, a ploče su uglavnom bile bez ikakvih izbočina. Ono što se odmah moglo uočiti su šugave pukotine (crack), bilo ih je milijardu te se već tada moglo zaključiti da će se svo penjanje vrtiti oko toga. Dolaskom pod toranj i pronalaskom nečega što liči na ulaz u naš smjer, krenulo je napokon i zabijanje ruku i nogu u te rupetine. S obzirom da je prvi cug trebao biti malo lakši, ja sam ga poveo, ali nakon 4 5 gibova nešto je bilo čudno, malo se to činilo teže od ocijene. Rekoh, vjerovatno opet punim glavu sranjima, ali negdje na pola cuga, nailaskom na nekakvu prevjesnu offwidth pukotinu bilo je jasno da ovo nije ono što nama treba. Spustio sam se na 2 frenda do dolje, te nakon skupljanja sve opreme, skužili smo da je to zapravo nekakav 6b smjer, ne baš ono po što smo došli. Iz druge smo ipak pogodili smjer, popeli 2 prekrasna cuga, ali meni se također smjer osjećao malo tvrđim od ocijene, uglavnom zbog mog ne znanja čokiranja ruku, nogu i ostalih dijelova tijela u te famozne rupetine, pa je penjanje oko njih malo dizalo ocijenu. S obzirom da je smjer po opisu postajao sve teži kasnije, mi smo imali još za jahati do gore, a ni s vremenom nismo baš najbolje stajali, odlučili smo se ipak za povlačenje i absajl do dolje. Tako je završio moj prvi ozbiljniji susret s tim rupama, ne baš s najsretnijim završetkom, ali u svakom slučaju jedno fenomenalno iskustvo.
2. Boulder Canyon
E sad, ovdje su se samo penjali kratki sportski smjerovi, a s obzirom na ime društva AO (čitaj "ne penjemo sportiće") Matica, to vjerovatno nije nikome posebno interesantno. Spominjem čisto zbog unikatnosti penjališta, naime skoro 1700 smjerova je odmah uz cestu, na 15 minuta vožnje od grada. Najduži pristup je valjda 10 minuta. Tu su se uglavnom pumpale (pokušavale pumpati na top ropeu) ocijene, a posebno je iskustvo bilo penjati sa ljudima šta penju sedmice za zagrijavanje.
3. Yosemite
Eh, Yosemite je sad nešto drugo. Teško to mogu opisati, ali ti tisućumetarski zidovi su nešto najveličanstvenije što se može vidjeti. Definitivno penjačka Meka. A tek penjanje po njima... Iako je dan prije plan bio solirati El Capitan, samo po mogućnosti brže od Honnolda, taj plan je zbog kasnog buđenja propao. Jebiga. Ipak, odradili smo nešto skroz slično, jednu laganu peticu, trodužinski nepospitani smjer. Pristup je bio kratak, ali na dnu smjera gledamo jedan ružni prizor koji je na slici.
Naime, 2 trojke su se nacrtale tamo prije nas. I eto da se pohvalim, navukao sam ih skoro sve da navuku kacige s obzirom na položaj police gdje smo stajali, a da nisam pritom zvučao kao baka Ivona kojoj na čelu piše da će ti pobiti svu užu i širu obitelj, a i sve poznanike ako ne izvršiš naredbu. Bio je dogovor, ajde pričekat ćemo, teglili smo se do ovdje, tko će sada tražiti drugi smjer. Velika pogreška. Izuzev jednog člana po trojci, naši prethodnici su penjali jako sporo (da, ako ja kažem da neko penje sporo, onda je to poprilično sporo). Cijela ta scena me podsjetila kad smo zapeli iza Bejuka i Tina na Brahmu, samo ajde kolko god je Bejuk tada spor bio, bilo je malo brže od ovoga. S obzirom na gubitak vremena na startu, plan je bio odraditi smjer u 2 cuga. Partner je povukao prvi dio, te nakon što je izvukao skoro svih 70 metara svojih halfova, napravio štand. Taj prvi cug je bio prilično zanimljiv, uglavnom penjanje na trenje, bez nečega posebnog za ruke (izuzev par ogromnih pukotina di možeš jedino glavu čokirati).
Drugi dio je bilo na meni da povedem i bilo je prekrasnog penjanja. Jedino me taj drugi dio možda vuče i na malo težu peticu, ali ne znam jel tu moje punjenje gaća prilikom postavljanja friendova i čokova u već spomenute neprijatne rupetine igra kakvu ulogu. Smjer smo za moje pojmove odradili čak i brzo, no bilo je premalo vremena za ulaz u nešto drugo, čekala me duga vožnja navečer. Na povratku se dalo uočiti penjače na El Capu kako se spremaju za spavanjac, ali su bili toliko minijaturni da nije bilo šanse da moja kamera uhvati taj prizor. A zalazak sunca tek, mislim da se na prste jedne ruke mogu nabrojati prizori koji se mogu usporediti s tim.
Tako je završio moj đir po Americi, još para dana i letim nazad i jedva čekam Yosemite zamijeniti Klekom, jedinim mjestom sa boljom kvalitetom stijene.
Evo i link za ostatak probranih slika: