16.-17.05. Krk

Konačno smo dočekali ukidanje propusnica! Premda su mnogi već pohodili Okić i Terihaj, slobodno kretanje po Hrvatskoj doživjeli smo kao puštanje s lanca. I dok su neki odmah pohrlili u Paklenicu, Romana i ja smo se odlučili za polaganije privikavanje na stijenu, a pogotovo na penjačice pa smo se uputili na Krk. Lada nas je pozvala u svoju viksu u Puntu i dva dana penjanja na Portafortuni su nam bili taman za mekane jagodice i stopala odviknuta od kalupa penjačica.

23.-24.05. Paklenica

Pozivu hrvatske penjačke Meke nismo dugo odolijevali. Romani i meni pridružili se Jagor i Brajković i ajmoooo! Tu su još Boki & Deotto sa svojim frendovima, a po pakleničkim stijenama već par dana plaze Koki & Sabo, što je nažalost mladog asa zbog bolnog palca prisililo u subotu na dan odmora. Nama sugeriraju da penjemo Akademski, smjer koji sam, priznajem, izbjegavao zbog raznih tuđih ružnih dojmova koje sam čuo o njemu, no ova dvojica su bili zadovoljni smjerom pa ajde, idemo ga probat. Za pristup do Akademskog Romana pristaje na varijantu Water songa, premda je to, citiram, 'već barem triput penjala'. Prolazimo ga lijepo i lagano, a Romana oduševljeno konstatira kako dužinu prema Sjevernom rebru ipak još nikad nije penjala! :-) Spuštamo se do sipara i nastavljamo gore prema ulazu u Akademski. Nakon dvaju ulaznih 3-ojki slijede dvije 4-orke koje su fakat lijepe, pogotovo druga. Zadnja dužina ima taj nezgodan detalj, ocijenjen sa 5a, ali puno puno jači. Sve u svemu, baš dobar smjer, sasvim nepravedno zapostavljen, a super ga je iskombinirat s nekim smjerom u Velikom Ćuku.
Navečer u kampu slažemo baš fini džem-sešn za gitaru/ukulele/usnu harmoniku. Za prste polizat! :-) U nedjelju penjemo Gospodare kiše. Romana uspijeva slobodno postavit 6a+ (prvu) dužinu! Pored nas Koki galantno prepušta Sabi vodstvo u šesticama Karamare, dok je stari tezgaroš Brajković kapitulirao na ulaznom detalju pa je s Jagorom otišao u Zgrešeni.

29.-31.05. Dabarski kukovi

Tjedan dana kasnije koristim priliku da s Mlačićem već u petak zbrišem na Dabrove. Uzimamo sa sobom i Jagora koji se s Dedom isto dogovorio za petak i pičimo… Na Dabrovima baš divljački puše pa stoga naravno biramo još i smjerove koji više nisu na suncu, Rolling stones i Risveglio. Navečer lagana svirkica i iščekivanje Brajkovićevog ukazanja koji biciklira iz Zagreba. Prema zadnjem update-u zapeo je na janjetini i gemištima po velebitskim makadamima.

Sljedeće jutro Mlačić ima seminar iz japanskog pa odlazi do Karlobaga u potrazi za signalom za internet pa se ja priključujem Jagoru i Dedi u navez i zajedno se penjemo na Kapetanovu kćer. Popodne opet s Mlačićem… penjemo Ma Jo. Krasan smjer! U prvoj dužini dosta dugi gibovi, malo teži za manje krakate penjače, u trećoj dužini boulder-detalj gdje treba naći dobra hvatišta (i ima ih!), a štandati u hladu drveća umjesto na visećem štandu par spitova dalje. Na taj način dobiješ detalj odmah na ulazu u četvrtu dužinu, koja zatim malo vijuga prije nego krene svojim putem udesno. I ponovo lijepi detalj na samom ulazu u zadnju dužinu. Navečer opet druženje, muzika, kokteli…
Nedjeljno jutro posvećeno je otkrivanju spomen-ploče našoj Marleni, što je i bio glavni povod okupljanja 60-ak penjača iz svih zagrebačkih alpinističkih odsjeka ovaj vikend na Dabrovima. Nakon toga opet u smjerove… ovaj put sa namjerom penjanja Playe do kraja. Nažalost, taman pod zadnjom dužinom počinje lagana kišica pa nevoljko odustajem od pokušaja. Dok smo pripremili abseil kiša je stala, ali jbg, trenutak je prošao.

06.-07.06. Paklenica

Romana, Wilder, Mlačić i ja put Paklenice… Cijeli petak padala je nezapamćena kiša u Paklenici, što je bilo evidentno po dobro natopljenim stijenama, a i tragovima izlijevanja potoka van korita u klancima. Ja nekak imam u planu, nakon više neuspješnih pokušaja zbog indisponiranosti raznih partnerica, ispenjat Boru, međutim ni ovaj put nije suđeno; mokra stijena se sjaji na suncu i očito je da nije još penjiva. Pada mi na pamet da bi mogli u Brid za veliki čekić pa bacamo pogled na stražnju stranu stupa da izvidimo stupanj vlažnosti. Prvi izazov je prelazak potoka. Na uobičajenom mjestu je toliko nabujao da nema šanse preći po stijenama, nego idemo dalje po stazici do izvora vode i tamo se već može preskočit pa dalje se malo probijat dok se na izbije na stazicu ispod Anića kuka. Romana i Wilder su namjeravali penjat Levu Tržišku, ali sudeći po količini vode koja se tamo cijedi očito je da su odustali od plana. Kasnije smo saznali da su otišli u Domžalski. Mi se odlučujemo za Šaleški... prva dužina je malo mokra, ali nije prestrašno, kao i ulaz u drugu do prečnice, a nakon toga je smjer suh do kraja. No, dok Mlačić vodi prvu dužinu pored mene aterira tenisica. Pogled prema gore, vidim ekipu (2 naveze) u prvoj prečnici BzVČ. Ništa rekoh, bit će nekome zanimljiv spust. Druga dužina, prva prečnica, ništa strašno, malo jače trenje pred štand, ali sve OK. Treća dužina, druga prečnica, ta je već malo nezgodnija, ali Mlačić hrabro riješava i nakon lagane zadnje dužine izlazimo na vrh stupa. Pogled prema gore, ona ekipa je 2 sata kasnije još uvijek na prečnicama BzVČ. Nadam se da imaju čeonke jer ovo će im izgleda potrajat. Mi zato razmatramo alternative i nakon abseila pikiramo Thüringer Weg. Ništa ne znam o smjeru pa hajde da vidimo kaj se tu krije. Prva dužina (6a) nakon ćelavog ulaza je baš OK, druga (6a) ima taj detalj pred kraj koji je definitivno jači, a treća (4c) fina lagana za kraj. Zadovoljni se spuštamo, dižemo Wildera od stola gdje im je upravo stigla večera da dođe po nas, pa onda se svi zajedno ubijamo u skušama kod Dinka.

U nedjelju je situacija u Zapadnoj stijeni bitno bolja, mada detaljna dužina Bore i dalje djeluje mokro. Stoga Mlačić i ja ipak idemo u Juhu, dok Romana i Wilder u Capt. Pelinkovac. Juha je baš lepi smjer. Nema nekih problema u prvih 5 dužina, a onda te lupe radijatori u 6-oj! :-) Široko ruke i noge u žlijebove i taman ti fali još jedna ruka da možeš ukapčati. Uz malo borbe doktor to riješava pa onda još malo vrluda lijevo-desno-gore-dolje do štanda. Ulaz u zadnju dužinu je još uvijek vlažnjikav, međutim kak je ona siga sva namreškana može se dobro primit i onda se još malo treba počupat po odličnim grifovima i ubrzo si pred zadnjim problemom smjera, majkumu! Završavamo istovremeno kad i Pelinkovac ekipa i nažalost se ispostavlja da je Romana nastavila trend bacanja tenisica/gojzerica niz smjer... njoj se otkačila na predzadnjem štandu i završila... negdje. Glonđarimo do vrha, spajamo se na Đuzu, hitamo dolje, klopamo, taman pred polazak se ulovimo sa Bejukom, Mladenom i Karlom koji su došli na jedan dan, penjali Sizbeka u istoj stijeni, ali s određenim faznim pomakom.