Dakle, nas 5 zgiljali smo već u ponedjeljak put Dalmacije da iskoristimo tjedan dobrog vremena uoči jubilarnog, desetog, GDSK-a. Popodne smo se malo upenjavali po sportskim smjerovima u Omišu, a utorak se uputili u stijenu Ilinca... Romana i ja u Rambo, a tri mušketira u Stargate. Rambo je lijepi lagani smjer sa mnoštvom onih smeđkastih kamenih izraslina nalik koraljima po stijeni, ma milina. A cijelo vrijeme iza tebe je pravi vizualni spektakl! Po slici u vodiču smjer završava 20-30 metara ispod vrha stijene, no zapravo postoji još i zadnja dužina, čak i sa par spitova, neka lagana 4-orka, koja vodi da vrha stijene i štanda na kraju malog zidića. Pratiš taj zidić i na drugom kraju počinje planinarska stazica kojom se lagano prošetaš do mjesta Gata i onda cestom dolje.

Popodnevni kupanac u Omišu i zatim kampiranje ispod stijene gdje namjeravamo sutra penjati, međutim kišica počinje već u 7 ujutro tako da dan koristimo za kratki odmor i seljenje dalje na jug.

Nakon kišne srijede u četvrtak opet imamo lijepo vrijeme i idemo svi skupa u Tommya... stvarno lijepi smjer, rekao bih dosta soft ocjena, bar za sve dužine osim detaljne (6b), a i ta je tak dobro zaspitana da stvarno nije problem proći. Smjer za svaku preporuku! A dobar dojam još više pojačava silazak po markiranoj planinarskoj stazi s vrha Malog Borovca.

Kao što je Sabo već izvjestio, u petak su on, Glumac i Romana otišli penjat Dalmatinski san, a Koki i ja, nakon što smo njih odbacili, zaputili smo se ponovo pod Borovac, ovaj put Veliki. Izbor je pao na smjer Lykopolis 6b, 320m. Pristup je po onoj istoj planinarskoj stazi po kojoj smo se jučer spuštali tako da finim laganim tempom za nekih 50-ak minuta dolazimo pod smjer. Opet bih rekao da su sve dužine ocjene ispod 6b dosta soft, smjer je dobro zaspitan, mislim da nismo ništa vlastitih osiguranja stavljali. E, što se tiče detaljnih dužina... prvi 6b je prilično konstantan sa par neugodnih detalja. :-) Prvi detalj je odmah na ulazu... gib malo na ravnotežu, ništa preteško, ali neugodno jer se nalaziš malo sa strane od štanda, a tek nakon giba možeš ukapčati. Dalje se krećeš lagano ulijevo preko nekih radijatorčića, ljuskica, bude tu sasvim OK grifova i stopinki, dok ne dođeš do potpuno ćelave ploče, malo položene, gdje su ti jedini oslonac blage udubine i sloperi. I dok ja gledam kako preko toga prevarit gravitaciju, pred nosom mi se po tom špiglu nonšalantno prošeta gušterčić... O, p... ti m...! Preko te ljepote ravno gore par metara i onda treba počet prečkat natrag nadesno. Temeljito prkoseći svim zakonima fizike prošao sam i taj detalj, ne znam kako, vjerojatno neka telekineza jer ne vjeruješ da se penjačica tu ima za šta uhvatit. Nema tu mogućnosti za švercanje, treba povezat gibove od spita do spita. Slijedi duboka pukotina prema štandu (prema pričama, rekao bih nalik onoj iz Catch the Rainbow) i za kraj još probijanje kroz igličasto grmlje. Ima nekih koji smatraju da ova dužina ne zaslužuje 6b ocjenu, već 6a+. Ako je tako onda ulazna 6a+ dužina treba nositi ocjenu 4b!!! Druga 6b dužina je lagani 5b sa glatkim trbušatim detaljem, ali tu se već bez problema možeš navući ako je potrebno.
Ma smjer je sasvim lijep, zaslužuje da ga se navodi među zaspitanim biokovskim klasicima, ali ta detaljna dužina zahtijeva dobro penjanje i nepokolebljivu vjeru u trenje! Od izlaza iz smjera malo treba grebenarit do zagorjele šume u smjeru sedla prema Malom Borovcu i začas se nađeš na onoj istoj planinarskoj stazi koja se spušta preko vrha Velikog Borovca. Za nekih 1:15h smo kod auta.

U subotu Koki i ja primamo Bojči i Veks u naveze i opet pod Borovac. Smjer nam je Psiho blok 6a, 200m u Ercegovoj gradini. Prva dužina, 6a, je malo jača od ostalih kaj smo penjali tih dana, ali OK... ima malo prečkanja pred kraj, ništa prestrašno. Međutim, druga dužina je ta po kojoj je smjer dobio ime... postoje dva grebena koja vode prema gore (iz skice nije odmah jasno kojim treba ići), jedan uz rub stijene (desno), a drugi po unutrašnjosti (lijevo). Mi smo izabrali lijevo. Krivo! Klimave glondže, zbog kojih je i postavljanje međuosiguranja vrlo otežano, a klinovi koji su navedeni u skici nalaze se u desnom grebenu. U jednom trenutku sam Kokija i Bojči zasuo pravim odronom kamenja, nasreću bez posljedica. Treća dužina je opet lijepo penjanje, ali pod dojmom prethodne dužine ipak malo opreznije... na par mjesta kompaktnost stijene baš ne ulijeva povjerenje. Prolazimo bez incidenta.

U nedjelju ekipa još penje u Vrisovim glavicama, a ja odlučujem odmorit koljena i uživat na suncu... :-)

Nešto fotki...