Kamin na Dabrovima i Vaganjski vrh

Pozdrav svima, nadam se da uživate u ljetu, bilo na plaži, bilo na stijeni. Nisam baš nešto od izvještaja, ali evo par rečenica o protekla dva tjedna provedenih na Dabrovima i Paklenici. Na Dabrovima sam 7-8 dana penjao neosigurane. Vranjković kuk nad Ravnim dabrom, Rujičin kuk, Zasječeni kuk, Kukaline i Bačić kuk. Dobar dio toga sam penjao s Anom, ovogodišnjom školarkom, i moram iskoristiti ovu priliku da ju pohvalim. Utješno je za vidjeti kako ipak uspijevamo te školarce nečemu naučiti. :) Istaknuo bih samo jedan smjer u istočnoj stijeni Bačić kuka. Naime, ima jedan poprilično dugačak kamin desno od smjerova Smreka i Vsiljena. Koliko sam gledao po vodićima neosiguranih smjerova na Dabrovima nigdje nisam mogao pronaći da neki smjer vodi kroz njega, međutim nisam mogao odoljeti a da se ne okušam u njemu. Kamin je poprilično dugačak 30-ak, a možda i par metara više te u sebi ima dva zaglavnjena kamena (jedan po sredini i drugi na samom izlazu). Osiguravao sam se klinovima (zabio sam ih 3), međutim u par navrata sam poželio imati sa sobom koji veći frend. U skladu s ostalim ocjenama neosiguranih smjerova koje sam tih dana penjao na Dabrovima ocijenio bih ga sa V. Nalazi se desno od smjera Vsiljena, 30ak metara od ulaza dolazi se do 10-15m dugačke rampe kojom se ide u desno i tamo počinje spomenuti kamin. Iako sam siguran kako nisam prvi koji ga je prošao trenutačno se zabavljam razmišljajući kako bih ga nazvao. Pada mi na pamet nekoliko naziva koji bi adekvatno glorificirali moj lik i djelo, međutim u strahu od dežurnih e-mail šaljivdžija kojih u Matici ne nedostaje nijedan potencijalan naziv neću podijeliti ovom prilikom. U Paklenici prvi dan: ''Oprosti mi pape'' i ''Nosorog'' (smjerovi koje mi je pomalo neugodno priznati da ih do sada još nisam prošao). Prilikom grupnih razgovora o tim smjerovima ja sam bio onaj koji je potvrdno klimao glavom i koristio sintagme: ''Nosorog? Pa, naravno... detalj je tamo... znaš već... među onim stijenama... ma, daaa...'' :) Drugi dan: ''Centralni kamin'' i ''Akademski''. Bio je veliki gušt sjediti na vrhu Anića, pa makar se radilo o manje prestižnoj, zapadnoj stijeni. Drugi dan me poprilično izmorio te sam treći dan odlučio malo ''planinariti'' - spavao sam u Starigradu na plaži pored mola i od tamo se ujutro zaletio na Vaganjski vrh. U 7h sam startao s plaže, a na Vaganjskom sam bio u 10:15 (preko Struga). U domu ''Paklenica'' na tabli piše da stazom preko Struga treba 5 i pol sati do vrha (pretpostavljam da su tu uračunata tri bivakiranja). Ja sam se uspio popesti za dva sati i 5 minuta, a vjerujem da bi se taj put s ''niskim startom'' ispred doma dalo proći i za 1:30. Za kraj, pogled s Vaganjskog vrha... U Hrvatskoj postoji nekoliko vrhova koji nude upečatljivije panorame od ovog, no naći se na Vaganjskom i pogledati greben južnog Velebita i Sveto brdo svaki puta me ostavlja bez daha i najbolje opisuje razlog zašto se bavimo ovim čime se bavimo. Trenutak u kojem nisu bitne minute i sekunde koje su nam trebale da otrčimo na brdo, trenutak kada nije bitna ocjena detalja koji smo popeli... Ok, prekidam prije no što se ovaj mail pretvori u patetičnu elegiju o ljepoti prirode i ništavnosti ljudske egzistencije. Pozdrav svima, vidimo se uskoro.