Vikendaška Baba

Nazove mene Laki u srijedu popodne, veli: 'Kaj, ni ti ne ides na Monte Rosu?' 'Ne, moram delat u petak i ponedjeljak.' 'A jebiga! Oces penjat nekaj za vikend? U Alpama?' 'Naravno! Imas kakvu ideju?' 'Nekaj provjereno... npr. Novu centralnu.' 'Super', velim ja, 'To nisam penjao.' 'Isli bi u petak?' 'Moze, dogovoreno!' I bi tako! U petak nesto iza 18h krenuli nas dvojica starom cestom kroz Sloveniju, do parkinga iznad Jezerskog. Stigli nesto prije 22h. Na parkingu 20-ak auta. Mogla bi biti guzva sutra. Ipak se odlucili za humanu varijantu budjenja, oko 6. Digli sator i spavanac. Sutradan parking krcat, kao da je sajam u gradu. Ali sve neki planinari, jedan navez penjaca taman krenuo s parkinga oko pola 7. Mi krenuli oko pola 8. Na pristupu smo se zaletili u neki kuloar i nasli se u totalnom krsu pa se odlucili vratiti i ipak potraziti put kroz klekovinu. Izgubili smo nekih sat - sat i pol tak da smo na ulazu u smjer bili tek oko 10 sati. Do prve ploce penjemo nenavezani... neki kamincek, kakva II-ojkica. A u smjeru nikoga... tek jedan navez nekih 3-4 cuga ispred nas. Na pola smjera smo ih jos jednom ugledali, otprilike sa istom prednoscu. Ploce... eh, nisam neki ljubitelj penjanja celavih ploca, ali ove su sve samo ne to. Izrovane su nekim zljebicima, koji su k tome izrupetani pa ih se dobro da primiti, ima pukotina svakakvih, a i same su ploce dosta polozene (od gore djeluju strmije nego od dolje) pa nisu neki problem. Je, spitovi jesu daleko, ali nije nam bila neka frka. Prvi stresni trenutak je prvi IV+ kamin. Na anotiranoj skici kaze da je pretjerano dobro pospitan, no meni to nista nije smetalo. 4 spita su napucana na svakih metar udaljenosti, ali prvi je skinut pa ostaje viriti samo vijak iz stijene. Nakon toga slijedi nekakva jaruga do uskog kamina pored kojeg se penje po ploci (IV+). Tu skica veli da je tvrda ocjena (realno 5b) i prvi spit jaako daleko. Meni osobno je bilo lakse nego prethodni kamin. Taj prvi spit koji se vidi jos iz donje jaruge je stvarno visoko, ali zapravo nije prvi jer ima nekih metar i pol ispod njega jos jedan koji se ne vidi odozdola. A izmedju donjeg standa i tog prvog spita ima i neki stari klin (kojeg mozda ljudi ne primjecuju), tako da je ustvari ovo sasvim korektno osigurano. Do kraja smjera nema nekih teskoca. Istina, ima dijelova gdje se potegne i 15-ak metara bez medjuosiguranja. Najbolje je ne razmisljati o tome! Jos par ploca, od kojih se prva penje sa pothvatima s desne strane i meni osobno lijepi zadnji IV- cug, eksponiran, ali sa tramvajcinama u vrlo kompaktnoj stijeni. Opcenito, stijena je dobra u smjeru. Malo je curilo kamencica, i treba probati sve sto naumis primiti, ali nije tragicno. Oko 17:30 smo kod upisne knjige. Tu smo malo odmorili, pojeli, popili pa krenuli traziti put za dolje... koji prvo vodi gore, malo preko klekovine pa jos malo pentranja dok se ne izbije na grebensku stazu prema vrhu. U drugom smjeru staza navodno vodi do Ledina, no vodic kaze da taj put nije preporucljiv pa smo se ipak zaputili na vrh pa po grebenu povratak. Sta reci o grebenu... 7 vrhova u sat vremena, sve nesto gore dolje, penjanje, otpenjavanje... veca psihodelija od bilo cega u smjeru, nije ti bas svejedno kad ti guzica visi 500 metara iznad Austrije, a primas se za glondze sumnjive kvalitete. Mislim, svaku sam dobro protresao i prodrmao, ali ipak... Nakon grebena slijedi silazak po stazici pa onda beskrajno tabananje po sumi (tu nas je vec mrak ulovio), no sve je dobro markirano. Cinilo se beskonacno, no cijeli spust trajao je oko 2,5-3 sata. Ukupno od parkinga do parkinga 14 sati! E da, jos nesto... mi smo penjali sa halfovima. Nisu nuzni za sami smjer, ali su vrlo prakticni za silazak jer teglis lakse uze na ledjima. Sutradan smo u 9 ujutro doruckovali telece pecenje pa lagano za Zagreb...