Kao što je već rečeno stigli smo u Paklenicu u navedenom sastavu. Radi burne noći Jagor i ja smo odlučili u subotu penjati nešto lagano a rano u nedjelju se zaputiti u planirani klin. Na put se krenulo nešto kasnije i tempo prvog dana je bio dosta lagan, u smjerove smo ušli tek oko podneva. Jagor i ja smo penjali Thuringer weg i poslije toga catch the rainbow u stupu i zapadnoj stijeni Anića kuka. Oba smjera su tak... globalno su niš posebno, čak i bezveze. Oba su kratka 100 metara, prvi ima dva detaljčića 6a i nekakve četvorke do vrha stupa, niš posebno. Rainbow ima 50 metara trojke di se ne treba navezivat i onda ta nelijepa prečka 5a koja je zapravo puno teža. To je jedini fora dio, ostalo nije vrijedno spomena.
Poslije penjanja smo se spustili u klance gdje smo čekali Anu i Marka da se spuste iz Karamare. Pao je mrak pa smo odlučili isprobati akustiku u klancima i pjevali poznate pjesme kako bi ubili vrijeme i zabavili kolege penjače. Nakon uspješnog povratka svi smo otišli na picu, niti tomato niti degenija nego neka u centru. Spavali smo u centru Starigrada u viski od Mašine cimerice, to je bilo više nego dobro.
Dan D, šest, nula nula, zvoni budilica. Spremamo vreće i budimo Buniku, on nas baca do samog kraja parkinga. Tu krkamo 20 deka mortadele i sira te krećemo prema našoj sudbini. Planirali smo točiti vodu na potoku, na prijelazu tamo gdje se ide za Anića kuk i stup ali preko noći se potok povukao pa smo morali ići gore do Anića luke da bi uzeli vode. Stigli smo pod smjer i oboje obavili wc, Jagor: 1, Neven: 1. Ja sam se navezo i taman da ću krenut u smjer, Jagor je opet morao. Jagor: 2, Neven: 1.
I tako mi krenuli u klin, sve je išlo dobro, mene je zapala prečnica u 3. cugu kroz koju sam se navuko bez razmišljanja radi silnih priča da je puno teža od 6a+ i da ne treba gubit vrijeme u njoj. Onda sam moro čekati da Jagor povede sa 3:1 i iskoristi svoju skicu u pogodite koju svrhu. Nakon čekanja moj kompa je krenuo u 5a cug koji ga je poprilično demoralizirao plus sve ove nužde već sam tada vidio da mu je dosta svega. Nakon 5. cuga dolazi detalj smjera, 6c+ koji je lagano iztehnicirati i ne gubiti vrijeme u njemu. Da bi se došlo do tog detalja morali bi proći ne toliko tešku prečnicu koja je bila kompletno mokra a prvi klinovi su bili dosta daleko. Preostajala nam je jedino alternativna verzija prelaženja detalja po previsnom 6c-u. Jagor mi je priopćio da je vođenje ostatka smjera na meni.
Luka mi je rekao da je taj 6c lakši od 6c+ ali da ga je teže istehnicirati. Tako je i bilo, dosta vremena sam potrošio da skužim kako to proći ali na kraju je ipak nekako išlo uz pomoć još nekih klinova, male gurte kao stremen, izvlačenje na policu, križanje ruku..... i sada bi mogo to opisat ali niko neće skužiti šta sam napravio. :) Uglavnom trud i muka samo da se dođe do sljedećeg spita. Uspio sam to i sreća me obuzela. Super osjećaj nakon toliko dugo kemijanja i baš mi je drago da sam to nekako prošao. Čak sam i zadovoljio svoje potrebe za tehničkim penjanjem. :)
U nastavku je slijedilo ono po čemu je klin toliko dobro poznat. Konstantne petice koje jako izmaraju i nikako im nema kraja. Cugovi su odlični i stvarno se može uživati u njima, zahtijevaju izdržljivosti i pumping vam je zajamčen. Neznam kako je vama ali meni zna bit super kad dođem na štand a ono ruke ko u Popaja. :) Posebni naglasak je 9. dužinu koja je najeksponiranija dužina koju sam ikada penjao. Nije teška, ima svega samo treba gledat ali je toliko vertikalna i eksponirana da mi nije bilo svejedno dok sam ju penjao. Ko popne taj cug, pamti ga cijeli život, nikad nisam penjao nešto kao tu dužinu.
Nakon te ljepote dolazi kraj mukama i penju se još 3 izlazne četvorke. Prsti na nogama su nam umirali, šake izrezane, ruke napumpane. Sveukupno penjali smo dugo, 8 sati, moglo se to obaviti i brže ali zadovoljan sam što smo bili pametni i krenuli rano u smjer. Jako mi je drago da smo nas dva jazavca sredili ovako ozbiljan smjer i ovo je sigurno nešto najteže što sam ikada penjao. Preporučam svim nabijancima i onima koji se osjećaju tako. :)